translator goes berserk

subota, 31.05.2008.

A što je to autorski ugovor?

Ja sam dobro odgojeno dijete, ni ljubomorna ni posesivna. Nikad mi nije bio problem dijeliti igračke, obroke, čokolade, zadaće, skripte, čak ni ljude do određene zdrave i društveno prihvatljive granice. Nisam pristalica radikalnih obilježavanja teritorija – operiram bez žarača, urina i ogrlica s markicom i skroz dobro dogovorno funkcioniram. Ali, kako bih rekla, volim da se zna što je čije, uz sve prava i dužnosti koja iz toga proizlaze.
Zato, recimo, ne volim kad RTL i HBO ne stavljaju imena prevoditelja u zadnji titl, iz razloga o kojima mogu samo nagađati. Zato mi se ne sviđa ni kad Quorum imena prevoditelja napiše na klapnu ispod klapne, a imena i prezimena književnika čija su djela ugledala svjetlo hrvatskog dana zahvaljujući meni i mojim kolegama stoje pod naslovom SURADNICI, s relevantnim životopisima. Nije to zato što sam egomanijak (možda jesam, a možda i nisam) ili što volim gledati kako mi ime titra na ekranu 2,5 sekunde nakon filma s kojim sam se kilavila 24 sata neto. Ja samo želim staviti svoj potpis na svoje djelo, puno mana i vrlina za koje sam ja odgovorna. I ne samo da želim, već mislim da mi je to osnovno pravo., i uzrujava me što ima puno kolega i još više poslodavaca koji to ne gledaju tako, a još me više uzrujava što se to gledište materijaliziralo u vidu dva tipa autorskih ugovora koji potpisujem svaki mjesec.

Utorak uvečer, ima tomu već više tjedana, slučajno uključim TV i vidim da je pri kraju Xtreme Makeover koji sam prevodila. Inače to nije 'moja' serija, ali prevela sam nekoliko epizoda, među njima i spomenutu, koja upravo završava. Ali avaj, umjesto moga imena i prezimena, piše neko drugo. Moj autorski rad je potpisan imenom, nagađam, osobe koja uglavnom prevodi tu seriju, a netko po inerciji lupa uvijek isto ime ispred istog serijala. Bez namjere da (ovaj put) pokrenem sudski spor, uzmem ugovor koji sam potpisala kad sam prihvatila tu epizodu, informativno, da vidim o koju su se točku moji poslodavci ogriješili. I doznam da se nisu ogriješili ni o jednu!

Naime, u članku 4. 'Ugovoru o autorskom djelu' eksplicitno kaže da, osim što jamči za kvalitetu obavljenog posla odnosno izrađenog autorskog djela, te jamči da je isključivi nositelj svih prava temeljem Ugovora, autor posebno izjavljuje da se ovdje potpisanom izjavom odriče postavljanja bilo kakvog zahtjeva radi povrede imovinskih i moralnih autorskih prava prema naručitelju kao glavnom nositelju posla.

Lako moguće da sam ugovorno nepismena (i u tom departmentu ću doista morati potražiti pomoć u dogledno vrijeme, kad se stignem time pozabaviti), ali meni ovo znači da sve eventualne probleme s nečim što bi trebalo biti moje intelektualno vlasništvo (valjda autorsko djelo to jest) mogu, nakon što stavim svoj paraf na ovaj i preostalih 6 članaka, viknuti u rupu koju sam iskopala u zemlji i nadati se da će trska koja tu naraste vjetrom svijana svjedočiti o nepravdi.

Članak 5. kaže kako naručitelj Ugovorom nije stekao autorska prava za objavu autorskog djela iz Članka I. istog Ugovora u bilo kojem drugom mediju odnosno televizijskom programu osim onog iz prethodnog stavka. Za svako ponovno korištenje djela od strane drugog krajnjeg korisnika, sklapa se novi ugovor. Naručitelj ni u kojem slučaju ne odgovara za postupke krajnjeg korisnika s kojim naručitelj sklapa ugovore o ustupanju djela.

Ovo veoma lijepo zvuči, ali u praksi baš i ne funkcionira. Naime, nigdje nije definirano što to autorsko djelo zapravo jest. Recimo da medijskoj kući za koju radim pošaljem svoj prijevod Indiane Jonesa i oni ga prikažu na RTL-u. Po članku 4, NE SMIJU ga prodati Novi jer u ugovoru piše da sam film prevodila za RTL. Međutim, uzmu li film i izmijene otprilike 40% sadržaja – što doista nije problem kad su titlovi u pitanju – tko više može dokazati da je to nekoć bilo moje?

Reprize repriziranih repriza također su nešto što se podrazumijeva na prevoditeljsku štetu. U ugovorima koje se tiču sklapanja posla s komercijalnim televizijama ta se stavka ignorira, dok u autorskom ugovoru koji se sklapa s državnom televizijom pod 5. točkom stoji ne samo da autor ustupa neograničeno (vremenski i po broju) pravo emitiranja, već i pravo prodaje snimke djela ili ugovorne obaveze trećim osobama u zemlji i inozemstvu!

Dok ima dovoljno posla da količina može 'izvući' jadnu cijenu po titlu i još jadnije ugovorne uvjete, a mi smo svi samostalni djelatnici ili obrtnici koji brinu svoju brigu, promjene nema na vidiku. Nastavit ćemo biti prezaposleni i prezabrinuti hoćemo li stići noćas prevesti film i seriju do preksutra, što ne ostavlja mjesta za čitanje ugovora ili nedajbože sudjelovanje u njegovom sastavljanju. Zahtjevan i kreativan autorski posao pretvorio se tako u pomoćno sredstvo, odnosno nužno zlo: oni kojima trebaju, doživljavaju podslove kao nešto što dođe ili se samogenerira u paketu s filmom, a oni kojima ne trebaju za razumjevanje trebaju ih za pljuvanje. I svi sretni. Gotovo svi.