translator goes berserk

utorak, 27.11.2007.

DIVERSIFIKATIAS DELECTAT

Ukrala sam jutros od same sebe sat i pol spavanja duže, i sad mi je žao. Naime, sanjala sam da sam u Dublinu, da uživam u finom, a jeftinom kavijaru, prepečencu i zelenoj salati (!) na vjetrovitom krovu prekrasnog puba u kojemu puno ljudi govori hrvatski, što me istovremeno veseli i izaziva mi neobjašnjivu nelagodu. I gledam ja tako s tog vjetrovitog krova (na kojemu svi, pa i ja, iz neobjašnjiva razloga žele stol za dvoje) u golemu vodenu površinu ispod sebe - s jedne strane smaragdne ravnice, a s druge neki gorostasi slični dinosaurima od legića (bit će da su me se dojmile buduće jaslice od lego-kockica na Trgu). I sve je kao super, osim što se meni zub klima, i to kutnjak, i ja stalno kopam po tom mjestu, što mi kvari idilu i brine me jer mi je prethodno već jedan kutnjak ispao iz čista mira. Nakon nekog vremena ne mogu izdržati klimanje i vadim zub iz usta. Zabrinuta sam, jer kao nije baš normalno da tako, bez uzroka, kvarova, krvi i posljedica vadim zub po zub, jel. S tim sam se mislim probudila, sretna što imam sve zube, a nesretna što sam vrijeme u Dublinu provela vadeći zube na krovu. Garant po sanjarici ispadanje zubi znači nešto turbo loše.

Danas se iživljavam na jednoj američkoj kratkoj priči, pro bono - jedna od stvari koju radim zbog slave, a ne zbog novca (i svi se grohotom nasmijaše). Dakle, surađujem s nekim književnim časopisima i za prijevod mi mahom šalju sočne američke pričice pune seksa, droge i rokenrola. Osoba koja već godinama stenje pod cenzorsko-prevoditeljskom čizmom državne televizije napokon je dočekala da može bez pardona prenijeti, primjerice, zatvorski žargon te svu srdžbu ovisnika i otpadnika prema visokom društvu koja se reflektira u njegovu verbalnom izričaju. Jao, da me mama vidi!

Kad sam već kod cenzure i titlova, moram reći da su forma titla i sočna psovka u mojoj glavi već kirurški precizno odijeljeni jedno od drugoga. Mjesecima i godinama bunila sam se protiv toga da zatvorske ptičice i okorjeli kriminalci govore gramatički pravilnim konstrukcijama i biranim registrom mladih sjemeništaraca. Pisala sam službene dopise i primjedbe objašnjavajući zašto je nužno da se pojedine riječi upotrijebe u pojedinom kontekstu: Poštovani, budući da glavni lik u filmu opetovano upotrebljava lik i djelo biološke roditeljice svoga protivnika, te vulgarnim kretnjama eksplicitno pokazuje što navedenoj želi učiniti, smatram da je nužno u titlu napisati 'Jebat ću ti majku', a ne, recimo 'Poševit ću ti majku', 'Poseksat ću ti se s majkom', ili jednostavno sve to sažeti u 'Budalo!' Katkad bi upalilo, uglavnom u terminu prikazivanja poslije dva ujutro, katkad i ne bi, a ja sam se toliko navikla da nešto veću slobodu u titlanju na ostalim televizijama s oprezom koristim, misleći pri tom na objašnjenje koje je jednom dala šefica službe za prevođenje: Naime, nije isto reći i napisati - napisano ostavlja jači dojam, snažnije je, jače djeluje i duže ostaje. Još kad je osvijetljeno, kao što titl jest, dojam se pojačava.

Zato urednici književnih časopisa, hvala Bogu, nemaju s cenzurom i psovkama problema - što sočnije, to boemskije, životnije i bolje. Valjda zato što njihov medij nije osvijetljen? Toliko je raznolik repertoar vulgarnosti odabranih autora da je pravi gušt kopati po hrvatskom opscenom jezičnom blagu i zadovoljno ustvrditi da mi hrvatski ipak uslijed cenzure nije siromašniji i podsjetiti se zašto toliko volim diversifikaciju u svome poslu.