translator goes berserk

četvrtak, 18.10.2007.

Ajde, glumac, nešto smiješno!

Nasmijala sam se jutros - bolje rečeno, nasmiješila, kad sam pročitala, vozeći se u smjeru suprotnom od gradske gužve, da nova dobitnica Bookera, Anne Enrigt, osvojene 72 000 eura želi uložiti u - novu kuhinju. Jadne mi žene, zapravo - trudimo se dokazati da, kad već ne možemo porođajne muke podijeliti s partnerima biologije radi, neće nas nitko trpati u kuhinju kao da nam je to genetski predodređeno. A onda se izborimo za izbor, pa izaberemo - kuhinju. Da je barem rekla da si želi opremiti radnu sobu. Doduše, za navedenu lovu može kupiti cijelu izložbu Skandinavskog dizajna u MUO-u, koju posjetih jučer i ugledah par stvarčica koje bih rado imala nadohvat ruke, par koje su me fascinirale, i par koje se nalaze u obje skupine. Postava je inače podijeljena po provodnim motivima. Moji apsolutni favoriti su:

Lounger Chip iz 1996, alias Ginekološki stolac za svaki dom, nalazi se u podskupini Quickness iliti Brzina, I'm only guessing why:





I nešto od nakita - matching ogrlica i remen, naizgled sasvim obični, ali zapravo kućna apoteka u malome. Pogledajte bolje:



Tu sam se isto nasmiješila, prije, poslije i za vrijeme izložbe, ono, od zadovoljstva cijelom metapričom, a kad sam s osmijehom došla doma, dočekala me moja jednakopravna, katkad bolja katkad gora polovica, chatajući sa svojim frendom i umirući od smijeha na vic koji mu je ovaj ispričao. Sve si nešto mislim da ga nisam skužila, jer meni je vic u rangu onih namještenih, dječjih - znate ono, nemoguća situacija s još nemogućijim raspletom, isforsirano u svrhu slaganja s udarnom rečenicom na završetku. Ili u rangu šala iz Jel-me-tko-netko-tko-tražio-pod-lipom.
Ne znam kako bih definirala smisao za humor, ili svoj smisao za humor, ali za mene to svakako nije kombinacija tjelesnih izlučevina i eksplicitnog ili implicitnog šovinizma te igara riječima koji možda funkcionira na engleskom govornom području, a hrvatski je za njih sve osim dušu dao.
On voli Bračne vode, ja volim Mad about you, oboje volimo Raymonda, ali nikad se ne smijemo istim scenama. Ja obožavam prevoditi sitcome i prenositi neprevedive šale na hrvatski jezik u 1-2 reda, pa sam si u skladu s time demistificirala jezik kao vehikulum, a još više njegov svjetovni sadržaj. Ja volim komedije situacije i inteligentne doskočice, koje spadaju u isu skupinu, a on, unatoč velikoj inteligenciji i jednakoj umnoj oštrini, voli se smijati glupostima - jer su glupe - a gadostima jer su - smiješne.

Christopher Hitchens autor je zanimljiva članka u starom, siječanjskom broju Vanity Faira, koji analizira zašto misli da žene nisu duhovite. I mada se ničemu ne protivim toliko koliko generalizacijama, moram se složiti s nekim Hitchensovim (pred)postavkama. Recimo, kaže da žene imaju mnogo veću sposobnost od muškaraca razlučiti dobar od lošeg humora, pa su stoga, budući da su analitičnije, manje duhovite. Ja bih sad tu dodala da je duhovitost relativan pojam, ali čini mi se da primjedba ide u pravom smjeru, kao i autorova tvrdnja da muškarci vole prljave i gadne šale jer su - djetinjasti. Mada se ne bih složila da je duhovitost glavno muško oružje, svakako jest jedno od poželjnijih, ali iz vlastitog iskustva znam: Ako iz vas izvuče salve smijeha, moguće da vama ono što njega nasmijava nikada neće biti smiješno. A bogme ni shvatljivo.

Šovinstičke autorove primjedbe izvlači poželjna, koketna doza autoironije, i umjerena doza humora pa članak svakako preporučam - naći ćete ga ovdje, a za još malo teorije i prakse smijeha, posjetite Književni petak koji nosi isti naslov kao i moj tekst. I naravno, kao punchline, famozni vic, paradigmatski primjer muškoga humora iz moga ograničenog iskustva.

Ide čovjek ulicom i pored njega se skotrlja ženska glava. On upita: Kud si pošla, ženska glavo?

LOL, anyone?