translator goes berserk

ponedjeljak, 26.02.2007.

Agonija pisanja i sumrak teorije - Bayreuth part 1

Zadnjih mjesec dana intenzivno pišem, ali tajno - uvid u moj tekst imat će samo odabrana Komisija na odabranom Odsjeku Jednog Poslijediplomskog Studija. I ne ide to sve loše, ruku na srce, ali malo sam već ispalila - sinoć se uhvatila kako doslovce silujem teoriju metafore Haralda Weinricha: Ma jel se nećeš uklopiti tamo gdje se te ja hoću uklopiti? Ma jel nema citata da potkrijepim cijeli odlomak teksta? Ma ima, makar ga ja sama morala dodati u originalni tekst, i u fusnoti, ako treba! Zaključak je već od početka pisanja osuđen na propast, samim time što je zadnji u nizu uspješnih, poluuspješnih i neuspješnih poglavlja. Onaj tko kaže da je zaključak čista logika i kratak sažetak svega izloženoga, upoznat je s metodologijom, ali ne i agonijom znanstvenog rada.

A toliko zanimljivih stvari o kojima već tjednima želim ovako javno progovoriti, nadahnuta konferencijom na kojoj sam sudjelovala nedaleko od Wagnerova grada, u dvorcu Thurnau. Taj me intelektualno najstimulativniji događaj u posljednjih nekoliko godina natjerao da preiščitam mnoge stvari i suprotstavim različite kontekste u kojima se pojavljuju.



Pa krenimo redom: Ovako sam razmišljala pred kraj prvog dana koji je trajao od 8-20 h i kad više nisam mogla ni sadržaj ni formu ni na engleskom ni na njemačkom:

Nalazim se u srcu Europe i svi misle da su ovdje stvari drukčije. Dobro, okej, ti ljudi odvajaju smeće i šeću pse s kanticom i lopaticom da pokupe kakicu na licu mjesta, opale te kaznom od 25 eura prijeđeš li ulicu kad je crveno, ali neke su stvari bolno iste ili slične kao na brdovitom Balkanu. Mislila sam do jučer da je najveći apsurd koji se prevoditelju može dogoditi zahtjev za simultanim prijevodom Oscara, ali danas znam da ima i gorih stvari: recimo, ideja organizatora ove konferencija da angažira prevoditeljice koje će izlaganja na njemačkom šaptano prevoditi na engleski gostima iz SAD-a i Kanade. Kad sam o tomu čula od svoje drage T., članicom sretnog prevoditeljskog trolista, pomislih, aj dobro - teško, ali ne i neizvedivo. Tada, naime, nisam znala kako izgledaju izlaganja na ovakvim konferencijama: svatko uzme svoj contribution, teorijski esej od 40 kartica (onakvi kakvi inače zahtijevaju koncentrirano čitanje s markerom, papirom sa strane i ne trpe bilo kakve pozadinske šumove, jer ode koncentracija), i lijepo pročita, manje ili više živahno.

Rečenice se u najboljem slučaju protežu na pola kartice, a u najgorem znaju zahvatiti i pola teksta - i što sad ako niste uhvatili, recimo, subjekt? Primjer naslova jednog izlaganja: On critique of media-teleology. McLuhan, Flusser, and Hegel. Ako mislite da je Hegela nemoguće simultano prevoditi, što kažete na ovo: McLuhan and the Collapse of the Euclidean Mindset?! Agonija prevoditeljica trajala je otprilike pola dana - toliko je glavnima i odgovornima trebalo da skuže da ne bu išlo, pa su pribjegle izvedivijem načinu: bilješke tijekom predavanja, a na kraju sažetak na engleskom. Ja sam predlagala da obavezno dodaju disclaimer da se za sve eventualne nelogičnosti obrate predavačima na taj i taj mail, ali nisu me poslušale.

Još jedna stvar vezana uz prevođenje pratila me ta tri dana, a to je duboko suosjećanje s kolegom koji prevodi McLuhanovo epohalno djelo Understanding Media iz 1963. g. Prvi sam ga se put sjetila kad je jedan predavač apostrofirao McLuhanov odnos s njegovim čitateljima, naglasivši ono što je i McLuhan naglašavao: Od svojih čitatelja očekujem više posla negoli od samoga sebe. Mamma mia, što li se onda očekuje od tvojih prevoditelja?! Vrhunac moje spoznaje o količini napora koje prevoditelju ne ginu bilo je predavanje Richarda Cavella iz Vancouvera, koje je inače bilo highlight konferencije. Cavell je McLuhana osobno poznavao, tako da je predavanje začinio mnoštvom anegdota: od njega smo doznali da je McLuhan bio divan sugovornik svima koji su znali cijeniti njegove monologe.

Prva osoba koja je preiščitala McLuhana bio je Mcluhan, glavom i bradom: on je jedino to i radio, preiščitavao je sam sebe, u svakoj novoj rečenici i u svakom sljedećem poglavlju - san svakog prevoditelja, dobiti na obradu tako koherentan tekst. Gets better: McLuhan je pisao u tekstualnim petljama. On zapravo nikad nije htio pisati knjige - ovih 20-ak koje su mu se omakle nazivao je non-books. Bio je dinamičan mislilac, otimao se svakom pokušaju interpretacije, nije htio pripadati kulturi, i sav je bio proces, nikako proizvod (when I come to think of it, predložit ću da se draft Cavellova predavanja priloži hrvatskoj verziji prijevoda). Dodamo li tomu još više puta ponovljenu osobitost McLuhana kao mislioca čija je logika i filozofija dualistička i funkcionira na principu binarnih opozicija, a prije svega dekonstruira samu sebe, jasno vam je da je 50 kn po kartici za taj pothvat ponižavanje prvenstveno prevoditelja, a onda i McLuhana.



Kako sam odlučila poseban post posvetiti osobitostima i idejama same konferencije, te osobitostima Bayreutha za kraj moram sažeti svoje subjektivne dojmove o dobnoj, spolnoj, rodnoj i akademskoj strukturi studionika. U krugovima njemačko-kanadsko-američke intelektualne elite, sezona proljeće/ljeto ima predznak prugastih košulja i rasparenih odijela s pokojim primjerom geek-chica, a nezaobilazan modni dodatak je Appleov laptop boje bijele čokolade kakvog ima i Severina. Također ste in ako se šećete s tri vrećice u stražnjim džepovima hlača (filter, duhan i rizla), a poželjno je i da ste pri tom muškarac jer šovinizam je, uz razgovor o hladnim i vrućim medijima za doručkom, imperativ konferencije: tri dana, više od 30 predavanja i isto toliko predavača ukupno 2 žene za čijih je predavanja dvorana bila - poluprazna. Re-read that!





Nastavak slijedi...