translator goes berserk

srijeda, 15.11.2006.

ŠTO KOKOŠI IMAJU S TIM?

Sinoć sam zapisala:

Danas je bio sasvim običan dan. Osim što je već sutra, a meni kao da je podne od jučer. Da barem danas traje malo dulje – još 24 sata u jednom danu bila bi mi baš fajn. Oči su mi ko fildžani – instinktivno osjećam da to dobro opisuje moje stanje moga duha i tijela, mada ne znam točno na koja se značenja ta poredba razgranala otkad sam je zadnji put registrirala. Razmišljam bi li si napravila sendvič ili skuhala kavu i isplati li se radni elan i nadahnuće prekidati snom. Pa piskaram malo u jednom prozoru, i rezimiram, a u drugom gledam seriju na koju sam osuđena još sedam sezona. Ako budem dobra. I muče me neka pitanja – odnosno, mučila bi me da se imam kad njima pozabaviti. Ali kako nemam, napisat ću ih glasno i parcijalno nabaciti par potencijalnih smjerova u kojima bi se odgovori mogli kretati, pa se možda nekome od vas upali koja volframska nit u kruškolikom staklenom balonu.

Nakon što sam si predočila svoju volframsku nit kako nepovratno krahira u odlučujućem trenutku sutrašnjeg, odnosno današnjeg dana, odlučila sam da vrijedi odmoriti stanične organele. Svoje sam fildžane ostavila na radnom stolu i zaspala ko top. I sad su mi već dva sada oči na vr' glave, pa nastavljam ab ovo promišljati ono što je ne tako davno trebao biti in medias res post.

I dok svijet i Hrvatsku zaokupljaju Bush i Irak, nogomet i tenis, Inine dionice i Casino Royale u Crnoj Gori, mene više zaokupljaju kotačići nego cijeli sustavi. I nikako da si neke stvari razjasnim na akceptabilan način kojim bih objasnila involviranost sustava i individua u prezentacije pojedinih imidža . Uzmimo friški primjer iz poprilično friškog, ali ne i tako finog novog peciva iz haerteovske pekare: Radni ručak. Za one koji ne znaju, to je Život uživo u ranijem terminu, koji u dlaku slijedi koncepciju svih mozaičnih emisija na istoj televiziji. I koncepciju svih ostalih emisija i medija, koji kulturi redovito posvećuju 4-5 minuta (odnosno pola do 2 stranice) na kraju emisije odnosno tiskovine. Kontinuirano oni tako, iz dana u dan, široj javnosti pružaju krhotine informacija bez uzročno-posljedične veze. Naime, nije isto jel on njega s njom ili sam ja nju s njim ili smo se svi troje, mada su u sve tri konstrukcije prisutna sve tri sastavnice. (Osnove sintakse + veza uzroka, povoda, događaja i posljedice).
Kad se spomenute krhotine informacija raspu u javnost, po zakonu vjerojatnosti, neki će proći neozlijeđeno, a neki će iskrvariti. Ko kokoši Vlaste Delimar, uz sljedeće ključn riječi: Vlasta Delimar, radikalna, klanje kokoši, Klovićevi dvori, PREFORMANS, skandal, prijatelji životinja. Pa si vi sad to povežite kako vam se sviđa, u skladu sa znanjem, obrazovanjem i horizontom očekivanja. Bilo bi zanimljivo ovoj ekipi iz Big Brothera dati to kao dnevni zadatak.

Pa si ja nešto razmišljam o tim ljudima, koje svakodnevno gledamo i čitamo, kako oni baš nisu dobro naučili gradivo na tom novinarstvu, Filozofskom, ekonomiji, pravu i ostalim institucijama visokog školstva. Vijest, između ostalog, mora biti potpuna. Mora odgovarati, ako se ne varam, na onih 5, odnosno 7 pitanja. Nema s tim veze jedan ili drugi stav ili politika – objektivnost jest utopija, i neka je tako, ali ima tu i neke faktografije kojoj legitimitet daju leksikoni, enciklopedije, povijest umjetnosti, društva i kulture.
A i rječnik je zgodno pomagalo, u njemu, naime, piše da se ne kaže PREFORMANS, već performans. A što je to performans? Pitajte običnog čovjeka koji o tome doznaje iz medija – ruku u vatru da će spomenuti ili da su to oni što se skidaju goli, ili što kolju kokoši, u svjetlu najnoviji informacija. Informativna funkcija medija ovdje je opasno podbacila. I nije joj prvi, a nažalost ni zadnji put.

Spomenuti Radni ručak zadnjih 3-5 minuta daje preporuku što čitati. Gordan Nuhanović, koji je pozvan da preporuči, u toj emisiji statira. Valjda mu daju zasluženih 100 kn:

I što smo doznali o knjizi? Što o autoru? A o Nuhanoviću? Ništa! Ali zato dosta toga o Dijani Čuljak: osim što voli čitati, ne voli kad gost priča više od nje. Neovisno o tome tko ima više za reći. Bilo bi zanimljivo gledati njezinu reportažu s Interlibera:

Prosvjeta i prosvjetiteljstvo najnezanimljivije su riječi u hrvatskom jeziku, ako mene pitate. Zvuče nekako... Dosadno. Pomalo vulgarno simplificirano. Prosvjetiteljstvo je bilo dozlaboga dosadno razdoblje u povijesti književnosti, barem ako je po aktualnom kanonu suditi. Eto primjera lošeg leksičkog P.R.-a, zbog kojeg smo uvjereni da nama simplifikacija ne treba, jer smo zreli za velike, složene stvari. Najprije nas je prosvjetljivala svijeća, pa žarulja, potom njezine naprednije varijante, a sad nas prosvjetljuju ekrani. Koje, oprez, također treba kritički čitati!

srijeda, 01.11.2006.

JAGSHAMASH!

Propustili smo nekoliko dobrih i par sjajnih filmova, reče Ana, uz čašu bijelog, navodno domaćeg vina, ćevape, sogan-dolmu, i još par varijanti izbušenog i napunjenog voća i povrća. Mislila je na najprihvatljiviji pomodni odmak od mainstreama u ove sezone – Zagreb Filmfest. Djelomično nismo stigle, većim dijelom nije bilo karata. Meni se nekako svidjelo promatrati taj ivent u nekom metakontekstu, kroz prizmu medija, koji promatraju i analiziraju filmove i filmofile. Pa neka je trostruki odmak od stvarnosti. I nekako mislim da svi ti festivalski ljubimci nisu otišli u nepovrat zatvaranjem festivala. Možda ih Cinestar neće vidjeti u top-terminu, ali ima milijardu drugih načina da se kulturno uzdignemo. Ili pak spustimo.

Kad smo već kod zagrebačkog Cinestara, imaju oni neke mnogo mudre ljude u marketinško-strateškom odjelu. Isti su skužili da je top-termin preprozirna stvar i da ne ide pod ruku s poetikom subkulture (ili onoga što oni subkulturom smatraju, recimo, film koji nije na američkom engleskom). Pa su onda uzeli najkomercijalnije i najrazvikanije, zapakirano u najkontroverznije, s najopsežnijom predpričom, i šiknuli u jutarnji termin, s osjetno višom cijenom ulaznice. A predpriča, okopriča i postpriča itekako su bitne u kontekstu Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan.

Da negativnog publiciteta nema, to je svima koji imalo soli u glavi imaju kristalno jasno. Reklama nema dodatni predznak, ona je čisti plus (+), po svojoj prirodi i semantici, dok je prefiks 'ne' samo jedan mogući, najprozirniji i najnepoželjniji način za negaciju. 'Najsramotniji, najnekorektniji, najgluplji i najbeskrupulozniji reporter na svijetu odlazi u američku misiju.' See what I mean? Koga briga što je u korijenu riječi iznimno negativan pridjev? 'Naj' je ono što je važno, jer 'naj' znači superlativ, najviši stupanj, kojemu svi na neki način stremimo. (Digresija: Svi smo mi ljudi, na neki način. Danijel iz Big Brothera).

Simpa mi je taj Borat, još iz onih epizodica u Ali G.-u. Simpa mi je zato što volim pametne parodije. I pametne ljude. Neki odu predavati na fakultet za bijedne pare ne bi li budućim liderima i luzerima objasnili kako se čitaju tekst, civilizacija i kultura, a neki odluče zajebancijom vidjeti oko koga se vrijedi truditi, a tko je beznadan slučaj. Prva je metoda bezbolnija za subjekt, a druga brža.

82 min, koliko film s Boratom u glavnoj ulozi traje, uživala sam, jer sam kužila da – kužim. Bez previše uvida u predpriču Sache Coena, Boratova tvorca, mogla sam se gušiti od smijeha nad svim političkim nekorektnostima, jer sam im odmah locirala rodno mjesto. I jedan od ciljeva, koji je, čini mi se, bio sljedeći: uzeti u rasističkoj, diskriminatorskoj, svjetskopolicijskoj i prenapuhanoj Americi rođenu ideju političke korektnosti, razložiti je na proste faktore i potencirati svaku pojedinačnu sastavnicu. Žene, homoseksualci, borci za prava životinja, židovi, crnci, američki white trash, američka samoprozvana aristokracija. Nije tu važan Kazahstan, it's all about U, S and A. Ponos i predrasude u klinču, konflikt onoga što Amerika želi biti i što u stvari jest.

Blesavi novinar iz zemlje koju Amerikanac više prosječne inteligencije sigurno ne bi znao smjestiti na kartu došao je kao ikonoklast, a Ameri ne kuže. Jer misle da je tu predmet sprdnje Kazahstan. Helou? Čovjek parodira najbolje što je Amerika dala, od road romana preko road filma do sisa Pamele Anderson, pjeva kazahstansku himnu na glazbu američke, implicitno naziva Busha koljačem, a bolest cijele nacije dijagnosticira kao čežnju za danima kad su crnci bili berači pamuka, a ne se vozili istim prometalima ili sjedili u vladi. A David Letterman ga posjedne na svoj kauč i od srca se nasmije njemu i Kazahstanu.

Kazahstan je kolateralna šteta. Ili, prema Pavičiću, laka meta. Što nas opet vraća do izlizana Baconova postulata o znanju, koje jest moć, ali i osjetljivost na nijanse. Kad znate, onda možete prepoznati. I možete se nasmijati. Znači, kad Borat mrtav ozbiljan kaže da židovi imaju rogove i da imaju sposobnost pretvarati se u žohare, te mu je hit pjesma Throw the Jew Down the Well, to znači da je a) osvijestio ideologiju na razini njezina odnosa s mitologijom i jasne su mu njezine implicitne manifestacije u svakodnevnom životu nacije i pojedinca b) da je ne samo čitao, već i skužio Kafku. Cijela se priča komplicira biografskim sitnicama iz života Boratova tvorca: on je židov, i doktor povijesti s Cambridgea.

Ne znam previše o Kazahstanu, mada poznam jednog uglađenog Kazahstanca. Čak i da ne znam ama baš ništa, ne bih nakon filma pomislila da im je nacionalni sport ubijanje pasa, da žene oru s plugom umjesto životinja, da ih drže u kavezima, niti da se vino pravi od fermentiranog konjskog urina. Turistička zajednica Kazahstana nije u meni izgubila svoju potencijalnu posjetiteljicu. Voljela bih misliti da sam jedna od mnogih koji tako razmišljaju i vuku crtu između fikcije i činjeničnog života. Ali, lako je kad je Kazahstan posrijedi. Pitanje koje si mi trebamo postaviti jest sljedeće: Što bismo rekli da je Sacha Baron Cohen, igrajući se ćorave bake, na karti svijeta umjesto Kazahstana upiknuo Hrvatsku?