translator goes berserk

srijeda, 15.11.2006.

ŠTO KOKOŠI IMAJU S TIM?

Sinoć sam zapisala:

Danas je bio sasvim običan dan. Osim što je već sutra, a meni kao da je podne od jučer. Da barem danas traje malo dulje – još 24 sata u jednom danu bila bi mi baš fajn. Oči su mi ko fildžani – instinktivno osjećam da to dobro opisuje moje stanje moga duha i tijela, mada ne znam točno na koja se značenja ta poredba razgranala otkad sam je zadnji put registrirala. Razmišljam bi li si napravila sendvič ili skuhala kavu i isplati li se radni elan i nadahnuće prekidati snom. Pa piskaram malo u jednom prozoru, i rezimiram, a u drugom gledam seriju na koju sam osuđena još sedam sezona. Ako budem dobra. I muče me neka pitanja – odnosno, mučila bi me da se imam kad njima pozabaviti. Ali kako nemam, napisat ću ih glasno i parcijalno nabaciti par potencijalnih smjerova u kojima bi se odgovori mogli kretati, pa se možda nekome od vas upali koja volframska nit u kruškolikom staklenom balonu.

Nakon što sam si predočila svoju volframsku nit kako nepovratno krahira u odlučujućem trenutku sutrašnjeg, odnosno današnjeg dana, odlučila sam da vrijedi odmoriti stanične organele. Svoje sam fildžane ostavila na radnom stolu i zaspala ko top. I sad su mi već dva sada oči na vr' glave, pa nastavljam ab ovo promišljati ono što je ne tako davno trebao biti in medias res post.

I dok svijet i Hrvatsku zaokupljaju Bush i Irak, nogomet i tenis, Inine dionice i Casino Royale u Crnoj Gori, mene više zaokupljaju kotačići nego cijeli sustavi. I nikako da si neke stvari razjasnim na akceptabilan način kojim bih objasnila involviranost sustava i individua u prezentacije pojedinih imidža . Uzmimo friški primjer iz poprilično friškog, ali ne i tako finog novog peciva iz haerteovske pekare: Radni ručak. Za one koji ne znaju, to je Život uživo u ranijem terminu, koji u dlaku slijedi koncepciju svih mozaičnih emisija na istoj televiziji. I koncepciju svih ostalih emisija i medija, koji kulturi redovito posvećuju 4-5 minuta (odnosno pola do 2 stranice) na kraju emisije odnosno tiskovine. Kontinuirano oni tako, iz dana u dan, široj javnosti pružaju krhotine informacija bez uzročno-posljedične veze. Naime, nije isto jel on njega s njom ili sam ja nju s njim ili smo se svi troje, mada su u sve tri konstrukcije prisutna sve tri sastavnice. (Osnove sintakse + veza uzroka, povoda, događaja i posljedice).
Kad se spomenute krhotine informacija raspu u javnost, po zakonu vjerojatnosti, neki će proći neozlijeđeno, a neki će iskrvariti. Ko kokoši Vlaste Delimar, uz sljedeće ključn riječi: Vlasta Delimar, radikalna, klanje kokoši, Klovićevi dvori, PREFORMANS, skandal, prijatelji životinja. Pa si vi sad to povežite kako vam se sviđa, u skladu sa znanjem, obrazovanjem i horizontom očekivanja. Bilo bi zanimljivo ovoj ekipi iz Big Brothera dati to kao dnevni zadatak.

Pa si ja nešto razmišljam o tim ljudima, koje svakodnevno gledamo i čitamo, kako oni baš nisu dobro naučili gradivo na tom novinarstvu, Filozofskom, ekonomiji, pravu i ostalim institucijama visokog školstva. Vijest, između ostalog, mora biti potpuna. Mora odgovarati, ako se ne varam, na onih 5, odnosno 7 pitanja. Nema s tim veze jedan ili drugi stav ili politika – objektivnost jest utopija, i neka je tako, ali ima tu i neke faktografije kojoj legitimitet daju leksikoni, enciklopedije, povijest umjetnosti, društva i kulture.
A i rječnik je zgodno pomagalo, u njemu, naime, piše da se ne kaže PREFORMANS, već performans. A što je to performans? Pitajte običnog čovjeka koji o tome doznaje iz medija – ruku u vatru da će spomenuti ili da su to oni što se skidaju goli, ili što kolju kokoši, u svjetlu najnoviji informacija. Informativna funkcija medija ovdje je opasno podbacila. I nije joj prvi, a nažalost ni zadnji put.

Spomenuti Radni ručak zadnjih 3-5 minuta daje preporuku što čitati. Gordan Nuhanović, koji je pozvan da preporuči, u toj emisiji statira. Valjda mu daju zasluženih 100 kn:

I što smo doznali o knjizi? Što o autoru? A o Nuhanoviću? Ništa! Ali zato dosta toga o Dijani Čuljak: osim što voli čitati, ne voli kad gost priča više od nje. Neovisno o tome tko ima više za reći. Bilo bi zanimljivo gledati njezinu reportažu s Interlibera:

Prosvjeta i prosvjetiteljstvo najnezanimljivije su riječi u hrvatskom jeziku, ako mene pitate. Zvuče nekako... Dosadno. Pomalo vulgarno simplificirano. Prosvjetiteljstvo je bilo dozlaboga dosadno razdoblje u povijesti književnosti, barem ako je po aktualnom kanonu suditi. Eto primjera lošeg leksičkog P.R.-a, zbog kojeg smo uvjereni da nama simplifikacija ne treba, jer smo zreli za velike, složene stvari. Najprije nas je prosvjetljivala svijeća, pa žarulja, potom njezine naprednije varijante, a sad nas prosvjetljuju ekrani. Koje, oprez, također treba kritički čitati!