Propustili smo nekoliko dobrih i par sjajnih filmova, reče Ana, uz čašu bijelog, navodno domaćeg vina, ćevape, sogan-dolmu, i još par varijanti izbušenog i napunjenog voća i povrća. Mislila je na najprihvatljiviji pomodni odmak od mainstreama u ove sezone – Zagreb Filmfest. Djelomično nismo stigle, većim dijelom nije bilo karata. Meni se nekako svidjelo promatrati taj ivent u nekom metakontekstu, kroz prizmu medija, koji promatraju i analiziraju filmove i filmofile. Pa neka je trostruki odmak od stvarnosti. I nekako mislim da svi ti festivalski ljubimci nisu otišli u nepovrat zatvaranjem festivala. Možda ih Cinestar neće vidjeti u top-terminu, ali ima milijardu drugih načina da se kulturno uzdignemo. Ili pak spustimo.
Kad smo već kod zagrebačkog Cinestara, imaju oni neke mnogo mudre ljude u marketinško-strateškom odjelu. Isti su skužili da je top-termin preprozirna stvar i da ne ide pod ruku s poetikom subkulture (ili onoga što oni subkulturom smatraju, recimo, film koji nije na američkom engleskom). Pa su onda uzeli najkomercijalnije i najrazvikanije, zapakirano u najkontroverznije, s najopsežnijom predpričom, i šiknuli u jutarnji termin, s osjetno višom cijenom ulaznice. A predpriča, okopriča i postpriča itekako su bitne u kontekstu Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan.
Da negativnog publiciteta nema, to je svima koji imalo soli u glavi imaju kristalno jasno. Reklama nema dodatni predznak, ona je čisti plus (+), po svojoj prirodi i semantici, dok je prefiks 'ne' samo jedan mogući, najprozirniji i najnepoželjniji način za negaciju. 'Najsramotniji, najnekorektniji, najgluplji i najbeskrupulozniji reporter na svijetu odlazi u američku misiju.' See what I mean? Koga briga što je u korijenu riječi iznimno negativan pridjev? 'Naj' je ono što je važno, jer 'naj' znači superlativ, najviši stupanj, kojemu svi na neki način stremimo. (Digresija: Svi smo mi ljudi, na neki način. Danijel iz Big Brothera).
Simpa mi je taj Borat, još iz onih epizodica u Ali G.-u. Simpa mi je zato što volim pametne parodije. I pametne ljude. Neki odu predavati na fakultet za bijedne pare ne bi li budućim liderima i luzerima objasnili kako se čitaju tekst, civilizacija i kultura, a neki odluče zajebancijom vidjeti oko koga se vrijedi truditi, a tko je beznadan slučaj. Prva je metoda bezbolnija za subjekt, a druga brža.
82 min, koliko film s Boratom u glavnoj ulozi traje, uživala sam, jer sam kužila da – kužim. Bez previše uvida u predpriču Sache Coena, Boratova tvorca, mogla sam se gušiti od smijeha nad svim političkim nekorektnostima, jer sam im odmah locirala rodno mjesto. I jedan od ciljeva, koji je, čini mi se, bio sljedeći: uzeti u rasističkoj, diskriminatorskoj, svjetskopolicijskoj i prenapuhanoj Americi rođenu ideju političke korektnosti, razložiti je na proste faktore i potencirati svaku pojedinačnu sastavnicu. Žene, homoseksualci, borci za prava životinja, židovi, crnci, američki white trash, američka samoprozvana aristokracija. Nije tu važan Kazahstan, it's all about U, S and A. Ponos i predrasude u klinču, konflikt onoga što Amerika želi biti i što u stvari jest.
Blesavi novinar iz zemlje koju Amerikanac više prosječne inteligencije sigurno ne bi znao smjestiti na kartu došao je kao ikonoklast, a Ameri ne kuže. Jer misle da je tu predmet sprdnje Kazahstan. Helou? Čovjek parodira najbolje što je Amerika dala, od road romana preko road filma do sisa Pamele Anderson, pjeva kazahstansku himnu na glazbu američke, implicitno naziva Busha koljačem, a bolest cijele nacije dijagnosticira kao čežnju za danima kad su crnci bili berači pamuka, a ne se vozili istim prometalima ili sjedili u vladi. A David Letterman ga posjedne na svoj kauč i od srca se nasmije njemu i Kazahstanu.
Kazahstan je kolateralna šteta. Ili, prema Pavičiću, laka meta. Što nas opet vraća do izlizana Baconova postulata o znanju, koje jest moć, ali i osjetljivost na nijanse. Kad znate, onda možete prepoznati. I možete se nasmijati. Znači, kad Borat mrtav ozbiljan kaže da židovi imaju rogove i da imaju sposobnost pretvarati se u žohare, te mu je hit pjesma Throw the Jew Down the Well, to znači da je a) osvijestio ideologiju na razini njezina odnosa s mitologijom i jasne su mu njezine implicitne manifestacije u svakodnevnom životu nacije i pojedinca b) da je ne samo čitao, već i skužio Kafku. Cijela se priča komplicira biografskim sitnicama iz života Boratova tvorca: on je židov, i doktor povijesti s Cambridgea.
Ne znam previše o Kazahstanu, mada poznam jednog uglađenog Kazahstanca. Čak i da ne znam ama baš ništa, ne bih nakon filma pomislila da im je nacionalni sport ubijanje pasa, da žene oru s plugom umjesto životinja, da ih drže u kavezima, niti da se vino pravi od fermentiranog konjskog urina. Turistička zajednica Kazahstana nije u meni izgubila svoju potencijalnu posjetiteljicu. Voljela bih misliti da sam jedna od mnogih koji tako razmišljaju i vuku crtu između fikcije i činjeničnog života. Ali, lako je kad je Kazahstan posrijedi. Pitanje koje si mi trebamo postaviti jest sljedeće: Što bismo rekli da je Sacha Baron Cohen, igrajući se ćorave bake, na karti svijeta umjesto Kazahstana upiknuo Hrvatsku?
O svakodnevnom životu, općoj kulturi, prevođenju te povezanosti prije spomenutih.
Ili, drukčije rečeno, iz jedne recenzije nepoznatog autora:
"Piše blago suhoparnim stilom, voli igre riječima, smatra sebe intelektualkom i probably obožava jukićku. Sve razlozi da ju čitate i volite, because you could be just like her!"
