translator goes berserk

petak, 10.03.2006.

Jedan u pauzi

Frendice su mi trenutačno razasute po svim dijelovima zemlje i svijeta i sve me revno čitaju - tenkz grlz! Pa evo, za jednu koja me čita uz kavu u Njemačkoj i još me nije udostojila komentara (sram te bilo!), jednu kojoj treba promjena svakodnevne rutine (al kupila je auto pa će to možda ubrzati proces), jednu koja se sigurno neće sjetiti da mi pošalje razglednicu iz Oxforda i jednu koku koja je tako blizu, a tako 50 km daleko i koju bih rado češće slušala kako kokodače - cure, jedan post toka svijesti ili kako vam drago za vas, na kraju radnog tjedna (odnosno, kako za koga!).
Zgodna tehnika razvijanja teme koja se uči na Writing skills na anglistici (ili ne? možda sam je razvila kroz neki od tri seminarska rada koja sam napisala u svom dodiplomskom školovanju?) jest 'raščlamba naslova koja vas uvodi u problematiku' - citat moj. Dakle, jedan u naslovu znači jedan post, a pauza, iliti stanka, jest nešto između posla i posla. Naštancala sam upravo stotinjak titlova pa ih stavila da se malo ohlade - za sat vremena ću sigurno vidjeti nešto što sad ne vidim. Najozbiljnije! Ah, ovo sad budi uspomene... Da vas malo udavim sa svojim prvim ozbiljnijim prevoditeljskim poslom koji je neslavno završio - prvi bodež za moj ego, mei, mihi i sve ostale dijelove mene.
Četvrta godina faksa. Ja se vratila iz inozemstva, sva procvjetala i jezično kompetentnija i fluentnija nego ikad. Vratila se ja, a ono svi moji s faksa nešto rade - prevode ovo, pišu ono, daju instrukcije, zarađuju. I meni vrag nije dao mira - umjesto da uživam u tim blaženim mjesecima nerada i kreativnog nereda - ja se bacila na traženje poslića. I jedna me gospođa spojila s jednom dragom starom gospođom koja me spojila sa svojom frendicom s jezičnom službom, a ova s tekstom od 30 kartica nekoga zakona i podzakonskih akata financijske prirode - noćna mora! Za prvu karticu trebalo mi je ravno tjedan dana - bez kompa, Interneta i s oskudnom zalihom rječnika, pisala sam prijevod rukom i onda ga tipkala gdje sam stigla - čovječe, pa kad ovo čitam, zvuči kao da je bilo u Burkini Faso '69, a ne u Zagrebu 2001?2002?... tako nekako. I tako ja, mic po mic, završila tekst, a onda dobila broj gospođe koja je radila drugi dio teksta i naredbu da se uskladimo. Aj dobro. Usklađivale smo se cijelo prije i poslijepodne u stanu ove potonje, do kojeg sam putovala sedam godina uzvodno, a ja sam taj dan iskusila cijeli spektar raznovrsnih osjećaja - najprije uzbuđenje (vau, gle kako sam cool i profesionalna), pa ljutnju (šta će ona meni tu solit pamet, moje rješenje je bolje), pa zahvalnost (vidiš, ja se toga ne bih sjetila, zgodan savjet!), pa glavobolju (ne mogu više), pa onda opet u krug.
Doma sam se vratila s migrenom i šarenim tekstom i imala još dan da unesem ispravke i sve još jedanput pročitam. Ispravke sam unijela, ali snage za još jedno čitanje nisam imala - neispavana i umorna, samo sam si to htjela što prije maknuti s očiju. I to je bila najveća pogreška, i najbolja lekcija koju sam naučila na teži način.
Najprije epilog, pa komentar: Tekst sam poslala nepročitan i nepročišćen, što je za posljedicu imalo hrpu pogrešaka, koje je uočila moja partnerica, koja je bijesno zvala šeficu, koja je mene blago upozorila i munjevito mi prepolovila honorar.
I što sam naučila? Idemo redom:

1. Spell checker nije bogomdan - on samo detektira spelling pogreške - opasnost je ono kad brišete jedno rješenje i stavljate drugo, pa vam ostane glava ili rep od prvog, pa ništa nema smisla
2. Ma koliko si htjeli maknuti s očiju nešto što vam već izlazi na uši, morate to još jedanput pročitati, po mogućnosti s odmakom (za koji često nema vremena) i po mogućnosti s papira, jer su na njemu pogreške puno vidljivije
3. Highlight u Wordu sjajan je tool - žuto označite nešto što treba provjeriti, zeleno nešto o čemu još treba razmisliti, roza nešto na što trebate upozoriti naručitelja, crveno nešto što vam nije jasno (i na kraju pojma nemate što je što, al barem lijepo izgleda, tko voli šareno)
4. Starije gospođe koje žive same tašte su na svoja rješenja i tašte na svoju taštinu.
5. Dokle god budem imala izbora i dovoljno love za pristojnu egzistenciju, izbjegavat ću zakone i podzakonske akte.

Hmmm, nije baš bio post toka svijesti - valjda niste žanrovski jako osjetljivi!