translator goes berserk

utorak, 04.08.2009.

Ljetni menu

Ja jedem sve osim kolomasti i pijem sve osim lož-ulja, i tako već godinama, skoro pa otkad znam za sebe. Jedina promjena koju su donijele godine jest da katkad jedem raznovrsnije i manje, ali zato pijem jednoličnije i više. Raznoliko povrće, gomolji, voće, žitarice i klice su mi se pravo omilili, ali zato sam s alkoholne karte zauvijek izbrisala stock i srodna pića boje karamele, gin, kruškovac s mlijekom i vodku u većini kombinacija.

Čim me mama prestala dojiti (otprilike kad mi je niklo dovoljno zuba da navedeni proces bude prilično bolan i kad je već postalo morbidno da tražim jesti sa „Daj sise!“), opalila sam po raznovrsnom meniju koji je uključivao mnoge lokalne delicije od kojih se većini ljudi okreće želudac. Meni se tada želudac okretao jedino od sočivice - leće s krumpirom u rijetkoj jušnoj formaciji. Nije mi ni dan danas jasno zašto su dijete koje je bez problema jelo, redom: rižoto od srca i jetrica, iznutrice s lukom, goveđi želudac, teleći jezik, teleći mozak, žabe i jegulje silili na obveznih deset žlica variva neugodnog za sva osjetila. I zato leću sad ne mogu vidjet ni nacrtanu, čak ni onu u lijepim šarenim bojama. Znam da je zdrava, al džaba. Traume iz inače sretnog djetinjstva provedenog među zadovoljnim i dugovječnim ljudima koji se goste dinstanim i pohanim visokofunkcionalnim organima mladih papkara i stanovnicima ustajalih i bočatih voda.

Ali zato mene nijedan menu ne može iznenaditi, od slatkog psa s ananasom na kojemu uporno insistira Wladimir Kaminer do ideje da bi mogao postojati meal of three squeals. A ovaj zadnji je prilično gadna priča iz neke azijske zemlje, i moj se prijatelj kune da je kolega od šefa njegovog kolege iskusio cijelu ceremoniju jela od mišjih fetusa na pladnju. Jedu se kao sushi, rolica po rolica, pa kad prihvatite prvi blagim stiskom štapića, počinje meal, i čuje se prvi squeal. Kad zalogaj nakratko završi u zdjelici s pripadajućim umakom, hrana cijukne drugi put, a treći, ujedno i zadnji, kad u nju napokon sočno zagrizete. O paleti okusa i doživljaju na nepcu ne doznajemo ništa, kao ni o nabavi namirnica i načinu pripreme, jer je vjerojatno vrlo prozaično: ima okus kao slatko-kisele piletine, a sastojke kupiš u Sparu - jedna od limenki na polici s egzotičnom hranom poput kus kusa, staklenih rezanaca i mladica bambusa. Ukiseljenih.

petak, 31.07.2009.

Mentalna mapa prijepodneva

06.30 - jedem vajkrem sa šunkom i pekmez s maslacem (na dvije odvojene kriške kruha) i svijećom tražim primjere ženskih dnevnika u Tagebuchu Petera Boernera mada je dan za prijevod, a ne za sekundarnu literaturu.

7.00 – od doručka je ostala jedino kava, a ja još držim Tagebuch umjesto da se uhvatim energetski prihvatljivog urbanog planiranja.

7.30 – ranojutarnju idilu ispod vinove loze kvari sabor radnika na 50 m udaljenom građevinskom zemljištu na kojem je barba Jovo nekad imao breskve, a onda smo mi petnaest godina imali šikaru. Njušim mortadelu, cigarete i nezadovoljstvo državnim strukturama.

8.20 – ja volim prevoditi. Od svega znam po malo, a malo toga detaljno i integralno pa mi je ludilo kad drugi pametno pišu, a ja lukavo slažem na ciljnom jeziku da dobro zvuči. Plivam među starim i novim glosarima kao riba kojom me hrane svaki dan i koja nije dobra za konzumaciju ako nije direkt s gradela na tanjur, a na gradela direkt iz vode.

9.30 – coke town nije mjesto koje se dade pronaći na karti Engleske, već o njemu piše Charles Dickens u Teškim vremenima ----) Kako je ono izgledao Charles Dickens? Google images zna odgovor! ----) Hm, kad sam zadnji put guglala images, što sam ono tražila? Bukowskog! A zašto? Zato što ga Wladimir Kaminer spominje u jednoj od svojih priča sa Schönhauser Allee, kunući se da ga je vidio u šoping centru u kvartu.

10.00 – čitam biografske crtice i Charlesove kul citate, i poneke na Facebooku i Twitteru dijelim s ekipom. Samo je dosadnim ljudima dosadno. Velikani su uvijek najusamljeniji. Sve su žene kurve. (ups, ovo zadnje nije Bukowski!)

10.45 – Factotum je sljedeći na mome popisu. Je li došlo vrijeme vraćanja knjigama i autorima koje sam ostavila za neka daleka buduća vremena, za ono „moram jednom“? Sylvia Plath, Nebo nad Berlinom, Remains of the Day, još malo twittera i fejsa.

11.30 – Ja volim prevoditi, ali ako mogu malo kasniti s ovim prijevodom, bilo bi super.

11.45 – Vruće je, bučno je, glasno je, a Rebelde navodno ima najkul soundtrack od svih bljuvotina koje se u ovom terminu mogu pogledati na svim televizijama. A brzo će i ručak.

Poremećena kronologija, 28.07.2009.
Help tool u kojemu bi ovaj post imao mnogo više smisla: FreeMind

petak, 10.07.2009.

10. srpnja 2002.

subota, 30.05.2009.

Vježbanje smisla

Prolog

Jedna od mojih omiljenih igara iz djetinjstva bila je skrivena u Politikinom zabavniku – stranica na kojoj je nacrtana naočita žena u donjem rublju, a svuda oko nje ultramoderna odjeća. Trebalo je izrezati curu, zalijepiti je na tvrdi papir ili karton i tako joj dati dodatnu dimenziju, a onda tako i odjeću, pažljivo, slijedeći rubove, skupa s onim kvačicama koje su stršale sa strana. I igra oblačenja i presvlačenja mogla je početi.

Kombinacija prva

Skandalozna Medeja hit je od ranih sedamdesetih: posebno na njemačkom govornom području, svaki autor koji drži do sebe ponudio je svoju verziju mitske priče, dok su je autorice uzdigle do feminističke ikone. Ima to veze i s kreativnim potencijalom mita, bliskog rođaka književnosti u estetskom smislu, ali više je vezano uz obilje motiva neodvojivih od priče o Medeji. Ona je, prvo i najskandaloznije, ubojica svoje djece. Nadalje, neovisna je u svome djelovanju i beskompromisna u svojoj ljubavi. Čarobnica je, vještica, ali i barbarka, strankinja, bez domovine. Čupali su je iz antičke tradicije i selili u Afriku da pokažu koliko je Druga i drukčija. Djecoubojstvo se ignoriralo, a naglašavala skandalozna seksualnost. U jednoj od suvremenih verzija pripovjedač je Jazon, koji se, bez oslanjanja na Euripida, prisjeća svoje mladosti i kako se zaljubio u kontradiktornu ženu s tisuću lica. Sudbina djece nije tema pa je time i drama puno manja, a psihologizacija izraženija. Medeja Christe Wolf je prosvijećena, moderna žena, supruga i majka, ženska identifikacijska figure par excellence – problem je tu u mizoginoj tradiciji od antike do naših dana koja funkcionalizira mitove u pedagoške svrhe i koju je potrebno dekonstruirati i osvijestiti njezine mehanizme da im više ne bismo pali u zamku. I tako se oko Medeje pletu teorije i poetike, a zbog kompleksa arhetipskih motiva kojima mitska priča obiluje gotovo da ne postoji teorijska prizma kroz koju se ona ne da iščitati. U novijoj literaturi o recepciji Medeje raspravlja se o multimedijalnoj karijeri mitske figure, a ja sve to danas čitam i vidim rasnu ženu bujne kose na kartonu (ili tvrdom papiru) koju tko god stigne oblači u isforsirani kontekst i kvači joj do izlizanosti teorijske haljine.

Kombinacija druga

Skandalozna Madonna osamdesetih je postala hit, u dijelu svijeta koji je pokriven signalom MTV-a. Spotovi nastali u razdoblju od 1984. do 1994. rudnik su interpretacija, zahvaljujući gustom tkanju od motiva, insceniranja i aktualnosti na kojoj nisu izgubili. Justify my love zabranjen je na MTV-u, što mu je predvidivo osiguralo još veću popularnost, a Madonni dalo priliku da progovori o američkoj homofobiji i problemu aidsa i tinejdžerskih trudnoća. Material Girl iz 1984. poigrava se američkim seks-simbolima pedesetih i šezdesetih godina, i čini to tako uvjerljivo da mediji, bez imalo smisla za humor i stilske figure, ozbiljno kritiziraju Madonninu opsjednutost materijalnim. Express yourself manipulira kadrovima i motivima iz njemačkih ekspresionističkih filmova u službi naizgled trivijalne ideje sažete već u naslovu. U spotovima Madonna poseže za mitovima veznima uz spol, seksualnost, ulogu žene, ulogu vlastitog ja u društvu te ih aktualizira, trivijalizirala i izvrće naopačke, vjerna gender b(l)ending strategiji. Erotica (1994) nastaje kao popratni spot uz Sex, knjigu bogato ilustriranu prizorima tabua i seksualnih fantazija. U Japanu i Irskoj ista je odmah zabranjena, dok je u Americi u prodaju puštena s X-rated naljepnicom. Spot nije zabranjen, ali na MTV-u se svejedno prikazuje poslije ponoći, jer seks šokira više od nasilja. Rovarim po youtubeu i tražim originalne spotove da ih pročitam, i razmišljam kako ne bi bilo zabavno igrati se s Madonnom na tvrdom papiru (ili kartonu). Jer ona sve svoje papirnate kvačice i popratne kontekste oblači i nosi sama.

petak, 22.05.2009.

Vjenčanje

Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće stvari su drukčije funkcionirale, i znam ja da sam sad u 21., ali teško se otrgnuti kontekstu koji proučavam i galeriji živopisnih likova i njihovih priča. Moje asocijacije ovih dana bile bi zanimljive praktičarima i teoretičarima kognitivne psihologije. Za psihoanalizu se ne osjećam dovoljno kastrirano. Za ilustraciju:

Ja! -Ringišpil.
Berlin! -Daleko.
Haljina! -Kupljena. Ovaj, nebeskoplava.
Cipele! -Tijesne. Hoću reći, srebrne.
Tekst! -Posvuda, samo ne u kompjutoru.
Doma! -Ovisi o perspektivi.
Svadba! -Parada (pijanstva i) kiča.

Ja sam naime na ovoj paradi jedna jako važna osoba, čija je uloga biti mladoj pri ruci, zakopčati joj haljinu, rasporediti veo i govoriti da će sve biti u najboljem redu uhvati li je slučajno panika. Ovaj tekstualni dio mi se više sviđa od čisto šljakerskog pa već tjedan dana promišljam fenomen braka u dijalogu sa svojom sekundarnom literaturom. Jasno mi je od samog početka da tu nema spajanja ugodnog s korisnim, ali teško mi se oteti sarkazmu informacija i ironiji situacije. Pod ruku mi dolaze uglavnom žene koje su bile na vrhuncu ljepote, snage i kreativnosti - dok se nisu udale, rodile po trinaestoro djece i stavile se u službu muževa umjetnika. Fizičko propadanje u škrto ilustriranim zbirkama svejedno je potkrijepljeno portretima. Odu braku potom tražim u tekstovima muževa umjetnika, uvjerena da će oni kojima je situacija pogodovala naći više riječi hvale za cijeli aranžman. Pa da vidimo:

Parafraza Tolstojeve definicije braka: borba na život ili smrt
Tolstojevo viđenje braka kroz umjetnički doprinos: Kreutzerova sonata.
Goethe: životno partnerstvo radije nego brak, a ovo drugo ako se baš mora, odnosno iz zahvalnosti.
Goethe kroz izreku koja se još nije našla ni na jednoj svadbenoj torti: "Ljubav je slatko ropstvo, brak je ropstvo bez slasti."
Pripisano Shakespeareu: Dobro otvori oči kad se ženiš, a poslije ih zatvori.

Ne moram držati nikakav govor, nije u programu, ali ja se svejedno pripremam, zlu ne trebalo. Romantizam i popratna razdoblja dušu dala za srceparajuće vinjete - ljubavna pisma vrve emocijama:

'Bez tebe mi je život san', piše Charlotte von Lengefeld Schilleru
'Zašto mi ne pišeš? Zapravo nije ni bitno, jer ja pišem sebi, a ne tebi', Rahel Levin grofu von Finckensteinu
'Uzmi moju dušu i ispij je... Možeš li mi poslati 120 maraka da mogu preživjeti sljedeći mjesec?', Paula Modersohn svome suprugu Ottu.
'Moj dječače, napiši mi da i ti mene voliš, dugo već to nisam čula i toga sam gladna, ti glupi, ništavni mali konju!' Annette von Droste Hulshoff svojoj muškoj muzi, Levinu Schueckingu (kojega u prethodnom pismu naziva majmunčetom. Od milja.)

Bolje da šutim, budem lijepa i mislim na Englesku. I Njemačku, posebno kad Thompson ožeže. Poželite mi sreću.