Zašto sam plakala na film

Za svoj uži krug prijatelja tj. prijateljica sam smatrala njih 5. Sada smatram još možda jednu, dvije. Ili nijednu... Svjesna sam da nije baš da sam im potrebna. Itekako one mogu bez mene... Samo volim znati da su dobro, da im ide i da su sretne... Koliko one o meni tako razmišljaju mi stvarno nije bitno. Ne moraju zapravo uopće, a nekako sam sigurna da tako i je. Milijun puta sam naglasila ljudima da je ta ljubav bezuvjetna i da se ne čujemo i ne vidimo 10 godina, mene će uvijek moći nazvati... Radi haljine na popustu ili slomljenog srca - nebitno. Žao mi je što to nikad nisu vidjele...

S obzirom da D. ima dijete, s njom se najviše čujem. Iako nisam biološka, volim se nazivati njegovom tetom... jer njegovu mamu poznajem od vrtića i da im se što dogodi, bolilo bi me kao da se meni dogodilo.

D. također "ima" i jedno nebiološko dijete kojem je kuma. Taj mali slatkiš od 4 godine je nažalost ostao samo s ocem jer ga majka ne želi... Ne želi uopće ili samo ne želi posjećivati - to je još uvijek pitanje. Iako razlika između tog dvoje baš i nije neka velika.
Otac je divan dečko. Neću reći da nije imao svojih propusta, ali svakako ga iznimno poštujem što se tako dobro nosi sa svime. Maleni se rodio kada je njegova majka imala 17-18, a tata 20-21 godinu. Ono, ružno zvuči, ali omaklo se... Za trudnoću je saznala kada je njihova veza već bila gotova, ali su zbog djeteta pokušali izgladiti stvari. Međutim, njezino ponašanje je bilo... Ha, ne sudi da ti ne sude, ali "baciti dijete kroz prozor" je jedna od izgovorenih ružnih stvari koja mi se urezala u pamćenje. I sad me jeza prođe... Ne znam zašto me to toliko pogađa, nisu to meni neki bliski ljudi, samo mislim da nijedno dijete ne zaslužuje to. Jednostavno ga želim zagriti da mu vratim svu ljubav koju mu majka nije dala... Nije da sam sigurna da bih mogla, ali...
Sjećam se da se bio rasplakao radi neke igre/kazne ili nekog sličnog "dječjeg posla" kada se D. udavala. Možda je previše subjektivnosti u meni, ali u njemu je bilo baš puno tuge. I kao da je samo tražio načina da ju izbaci van...

Osvanula je neki dan slika na društvenim mrežama tog nesretnog mišića ispred rođendanske torte. Slavi 4. rođendan. Šokirano sam proslijedila D. sliku s pitanjem je li to isti onaj mali švrćo kojeg sam zadnji put vidjela prije 2 godine... suptilno sam pitala posjećuje li ga majka.
Rekla je da je bila nedavno i da ga nije uspjela izvesti iz ulice jer je plakao i vrištio tolikom jačinom da nije znala što da radi pa je nazvala njegovog oca da dođe po njega... A mališan je rekao "Zašto ste me dali mami? Ona je zločesta." Bilo bi mi samo tužno da je "zločesta" utjecaj okoline... Iako, nije povrijedila samo okolinu već i njega.

Tu večer smo imali movie night. I gledali smo Lion, film snimljen po istinitom događaju. Film je o petogodišnjem dječaku iz siromašne indijske četvrti. Njegovu obitelj je činila neobrazovana majka koja ih je prehranjivala noseći ogromno kamenje, stariji brat i mlađa sestra. Jedne večeri ga je stariji brat ostavio da spava na kolodvoru dok ne završi s poslom. Međutim, nesporazumom je dječak završio u vlaku koji ga je odvezao 1600 km od njegove kuće. Dvije godine je lutao, bježao od nevolja u nepoznatom gradu dok nije završio u sirotištu. Na kraju je posvojen u jednu australsku obitelj gdje je živio pristojnim životom. 20 godina nakon pronalazi svoju biološku obitelj koja nije prestala vjerovati ni nakon toliko vremena.

Kako netko kome je cijeli svijet na dlanu, tko ima sve resurse da svoje dijete ima u blizini, da mu pruži svu ljubav i gleda njegovo odrastanje... Kako netko može jednostavno odustati, ne željeti dati nedužnom stvorenju što zaslužuje? I kako netko tko nema ništa, niti nade niti povoda, nije odustao 20 godina kada bi svi već digli ruke? I kako me netko na kraju filma može pitati zašto toliko plačem?