(Ne)Trebanje

Reci mi tiho, dok su noci opijene, dok ne slusa nitko...
Reci mi tiho... mogu li uci?
Mogu li skupiti tvoje suze i pretvoriti ih u smijeh?
Mogu li sprijeciti tvoj pad ako padnem ja?

Pruzi mi ruku jer nemam kome trebati,
a kad ne trebam nikom, ne trebam ni sebi.

Otvori mi vrata dok kisa vani pada
i sav se svijet na mene srdi.
Dotakni mi lice i vici glasno
kad me polovina srca izda i
srusi mi vjeru.
Rasiri ruke u zagrljaj kad me more potopi
i vrati na pocetak onoga sto je kraj.
I kad ne slusa nitko,
kad je dusa na gotovo,
zatvori crne oci
pa reci tri puta ono slovo.

Oslikaj svojim kistom crte moga lica
kada ne prepoznajem sebe
i carobne rijeci ne znam reci.
Sagradi mi osmijeh od one pjesme o dva lika,
ucini to kada nemam kud
i drugi dio tebe ne mogu voljeti.
Pokusaj biti ladica uspomena
kada nemam gdje zaspati
i teksta tvoje pjesme se ne mogu sjetiti.
Zazeli svoje djetinje zelje
kada najdrazi miris svijece nestane,
a ja ti libero vise ne mogu biti.
Odrasti prije mene iako te vjerno pratim
jer sad si mi blizu i uvijek mogu doci,
a razlog za ljubav se rada samo mjesec prije.