utorak, 06.05.2008.
Nisi znao
Zrno vode
slijeva se niz moje lice.
Natraške si mi vodio kući jednom,
sjećaš se?
Pokrio mi oči
sa crnom vunenom kapom
i sinkronizirao moje koračaje
sa svojima,
pazeći kamo idemo.
Čuo se smijeh djece
koja su izlazila iz škole,
podbadajući se,
trčkarajući oko nas.
Kiša baš zna kada ju trebam;
bez inspicijenta dolazi,
sama sebe najavljujući...
...noseći sa sobom svako "volim te"
koje si zadržao za sebe,
na koje si izgubio pravo
kukavički me kažnjavajući
za isto ono što si ti meni činio.
Nisam htjela svo to poniženje,
ni da me samilosno gledaju
kada prođem mjestima
na kojima sam tisuću puta bila.
Ništa od toga nisam htjela.
I što sad znači riječ žaljenja,
misao na uspomene,
san o dodiru...?
Što znači,
kada se nikada nećeš moći iskupiti,
nikada se nećeš moći vratiti
i nikada me nećeš više osjetiti?
Što?!
Kako?!
Izgubio si svako pravo,
sve što si mogao.
Oduzeo si sve što si mogao sebi oduzeti.
Oduzeo si nam nas.
I lijepu uspomenu na nas.
I onaj pozdrav na ulici danas - sutra.
I onaj poljubac u obraz koji je mogao biti.
I onu kavu koju smo mogli podijeliti uz nekoliko riječi o životima.
Ništa ti ne dugujem,
a sve sam ti nekad htjela dati.
Nisi znao.
Žalosno je, zapravo,
što si na ovaj način morao naučiti.
A moglo je proći i bez toga.
Bez puno toga.
I još smo mogli hodati unatraške,
ljubeći se na kišama,
dok se oko nas djeca igraju.
- 22:01 -