srijeda, 21.10.2009.
ispovjest idiota
Nastavljem dalje svoju priču, iako sam prethodni dan bio dosta umoran, mene je u "depru" bacilo razmišljanje moga prijatelja idiota, medjutim, danas sam opet razgovarao sa njime, treba mu razgovor i moja pomoć.
Nastavlja svoju priču ovako. Sve ove godine, godine beznadja i nekog života koji je najmanje sličio na život, ja sam završio u konstantnom nespavanju noću. Prijetalju moj, da zaboravim sve svoje probleme, ja noćima ne spavam, a kad ugledam dnevno svjetlo, kad ugledam ljude mislim da svi gledaju u mene, da svi misle jedno, "gle onog idiota, hoda bez cilja, on nema dom, nema nikoga da se brine za njega, on je stvarni idiot". I ja bježim, bježim u tamu svoje male sobe, svoje male sigurnosti te razmišljam samo o jednome, kad će doći noć, kad će doći onaj trenutak moje sigurnosti.
Tu sam stao sa razgovorom sa svojim prijateljem, tu sam jednostavno morao razgovor prekinuti ali na način da sam mom prijatelju idiotu objasnio samo jedno, jedno što nama svima mora biti "moto" u životu. Koliko se god mi sakrivali od problema, koliko god se mi sakrivali od ljudi, noć nema tu moć da nas sakrije, a poslje svake noći dolazi dan i opet se sve vidi, opet smo mi samo mi i nitko drugi i ako si sami ne pomognemo, ako ne tražimo pomoć stvarnih prijatelja, onda smo brzo gotovi, onda više nema borbe, onda je kraj.
