ponedjeljak, 19.10.2009.
ispovjest idiota
Kako bi bilo lijepo nastaviti priču bez osjećaja da pričaš o nečemu, nečemu što je svima nama poznato, ali moj prijatelj, moj prijatelj idiot, jednostavno priča iz dana u dan, priča svoj jadni život i danas ga počinjem na sljedeći način:
Razgovor sa tobom dan ranije mi je unio nekakovi nemir, nekakovi nemir da sam cjelo vrijeme mislio da sam stvarno skrenuo, da stvarno nema nikakove nade da zaboravim sve loše šta mi se desilo u životu. Ali, ja gledam tebe, gledam moga prijatelja, koji mi istinski vjeruje i koji mi pokušava otvoriti oči, medjutim vidim čovjeka koji je svakim danom sve umorniji, sve mu je teže prihvatiti da ima ljudi koji su prošli odjedjene dogadjaje u životu koji su možda slični i njegovom životu. Dalje da ti kažem, prijatelju moj, moj život kakovi god da je, je ipak život, a ovo šta ti radiš na što se ti tjeraš, jednostavno mi nije jasno, i vjerojatno mi radi toga svaki dan govoriš da sam idiot, ali vjeruj mi, ima nas dosta.
Poslje ovih njegovih rječi, shvatih da neke stvari i ja trebam mjenjati, jer ipak slušajući njega, shvatih da sam blizu njegovom životu, ako već nisam.
