subota, 17.10.2009.
ispovjest idiota
Nastavljem dalje moju tužnu priču, priču moga prijatelja idiota i nadam se, nadam se da će jednog dana shvatiti koliko sam mu pomogao ili bar pokuša pomoći slušajući ga svaki dan.
I priča teče ovako. Poslje te 2005. godine, poslje svih dogadjaja koji su usmjeravali moj život, ja prelazim u život i okruženje koje je u jednom trenutku lijepo i dobro prema meni, a u drugom trenutku, osjećaj mi godovri da me na odredjeni način to isto okruženje na puno perfidniji način iskorištava. Ja možda to vidim i znam, ali imam jedan cilj, cilj pokušati opstati i vratiti se normalno životu. Jer, u tom kratkom vremenu, ja ne uspjevam povezati neke konce, ja stvarno ne spavam noćima, noćima ja sjedim na jednom crnom stolcu i razmišljam, razmišljam o prošlim vremenima a pokušavam živjeti u sadašnjosti i misliti na budućnost, a to mi ne uspjeva. Konfuzija koje se uvukla u moj život jednostavno mi neda mir, jednostavno me tjera korak naprijed pa onda deset koraka unazad. Neznam gdje je izlaz.
Ovdje sam prekinuo današnji razgovor sa mojim prijateljem idiotom, jednostavno je previše kofuzan, previše je taj čovjek doživio loših stvari u životu, da bi nastavljanje razgovora imalo loše posljedice po njega, po njegovo zdravlja, pustio sam ga da se idte odmoriti, nastavićemo sutra, jer sutra je novi dan, novi početak.
