...oružje u rukama djedica.
Odem ja danas u Billu u fini večernji šoping i nakupujem svega i svačega. Naravno - sve i svašta nosim u rukama jer sam, standardno, previše lijen da uzmem kolica. I krenem ja prema blagajni. I vidim nekog djedicu kako se mota oko blagajne. I sjetim se ja da postoji još nešto što trebam utrpati u ruke. I vratim se. I opet se vratim. A djedica se preselio na drugu blagajnu. Valjda manji red.
Ja produžim do prve blagajne, stanem u red i čekam. I vidim juriša djedica prema meni. Valjda je sa zakašnjenjem procesirao sve potrebne informacije (brzina trake x broj artikala / broj osoba u redu) i stane iza mene.
I čekamo mi.
Kupac ispred stavi svoju lovinu na traku. Ja stavim svoju. A djedica kritički sve to promatra i kalkulira.
I kaže: "Baš vas je mogao pustiti onaj ispred kad ste toliko malo kupili."
Ja se okrenem, a djedica stišće na prsima junačkim još manje nego što ja imam. I žmiga kroz debele naočale prema meni.
SuNpornu mi mrvicu, kad sam skontao što djedica uradi i baš se spremao umrijeti od smijeha, i nakon toga ga pustiti naprijed teta na blagajni je provukla moju billa karticu i djedica je ostao - kratke psihologije. :-)))
Iz ovoga sam naučio tri stvari:
1. Psihologija je jaka u djedica.
2. Koliko god jaka psihologija bila u djedica - ako je ne koriste pravodobno - uzalud im.
3. Prema njegovom naknadnom osvrtu na moju kupovinu - platio sam previše za premalo. :-)))
|
