toystory

subota, 31.03.2012.

Mouse Doctors

Ova priča je bila za jedan natječaj u vezi Kinder figurica i diorama. Nazalost
prica je bila predugačka posto je postojao ograničen broj znakova,
no ovdje je objavljujem u cijelosti.

Mortimerovo rođenje

Noćni oblaci stisnuli su se poput sirnog namaza. Noć je bila mrkla pa se ni rep pred nosom nije mogao prepoznati. Gospodin Rubikon je jurio kao da je pred hordom bijesnih lisica. Morao je stići na vrijeme do doktora Alfreda.
- Trudovi su počeli! – urlao je gospodin Rubikon udarajući šakama u vrata male vlažne kolibice koja se sramežljivo stisla uz stablo stare kvrgave smokve.
- Pričekajte načas! – čulo se iznutra. Doktor Alfred bio je sijedi starčić, ali u svojoj doktorskoj struci jako dobar i vrlo okretan. Brzo je navukao svoj otrcani stari kaput, a potom je ugrabio svoju doktorsku torbu u kojoj je sve bilo vrlo uredno posloženo i čisto.
- Preklinjem vas, požurite! Mislim da se nešto zakompliciralo. – kroz hračak sline u grlu i suzama u očima gospodin Rubikon je stajao nemoćan pred vratima uglednog liječnika.
- Evo me! Brzo me stavite u limenku graha i odgurnite niz proplanak kako bi što prije stigao do vaše supruge. – predloži doktor dok je na glavu stavljao mali šljem od orahove ljuske.
Gospodin Rubikon učini kako mu je rečeno i poželi doktoru sreću u spuštanju. Uspjeo je! Već je jurio prema kolibici gospodina Rubikona. Doktoru Alfredu se još neko vrijeme vrtjelo u glavi kad se izvukao iz konzerve, ali je brzo smogao snage pomoći rodilji.
- Stigli ste prekasno. – kroz plač progovori malena djevojčica s jako velikim ušima. – Moja majka je rodila mrtvo dijete.
Gospođa Rubikon s izgubljenim pogledom u rukama i bez riječi držala je svoje opušteno novorođenče.
-Nije zaplakao. – kaže djevojčica pomalo ljuta na doktora koji je došao prekasno.
-Nemoguće! – tiho prozbori doktor. U tom je trenutku gospodin Rubikon ušao u kolibu i potrčao prema gospođi da joj izljubi oznojeno čelo. Doktor je brzinom munje iz svoje smeđe torbe izvukao nekakve cjevčice od stabljika najmirisnijih trava i prislonio ih je malom tek rođenom dječačiću na lice.
-Diši maleni, diši. – nadao se doktor – ali tijelo je i dalje beživotno stajalo. Oblaci su u tom trenutku kao pogrebna povorka klizili nebom i nagoviještali veliku neizrecivu tugu. Jedan oblak nije pratio dugi niz svoje starije braće pa je svojim neposluhom razotkrio Mjesec. Trak Mjesečine padne na lice tek rođenog djeteta. Predivno minijaturno lice prekriveno sivom mekom dlakom. Njuškica mu zatreperi. Čudom mu prsa poskoče. Doktoru se zatrese brk od uzbuđenja. Diši! Diši! Živjet ćeš! – ponavljao je doktor. Beba konačno udahne zrak tanak poput traka Mjesečeva svjetla.
Kolibica odjednom postane kao razigrani cirkus, ispunjena sretnim uzvicima i suzama radosnicama. Čak i doktor Alfred nije mogao skriti svoje suzama okupano lice ispod zamagljenog monokla. Gospodin Rubikon uzvikne;
- Nek se zove Mortimer, mort, morte, onaj koji je prvim dahom prevario smrt.