|
|
Nikad ne stavljam priče s Izazova na blog, ali mi je žao da ova 'ode' u bespuća, pa je stavljam na blog, samo s tim motivom.
Na sred pustopoljine sjeđaše žena zamotana u crninu..
Nekad bijaše kuharica koja je kuhala za kraljeve, od čijih su slastica dvorske dame same odvezivale korzete, a vitezovi žurno poražavali neprijatelje, samo da im se ne ohladi veprovina na dvorski način.
Bijaše slavljena u cijelom kraljevstvu, a i šire, i mnogi kralj je započinjao ratove zbog nje.
Ne zato da povali (mršavu i pomalo razroku) kraljicu i njene (tuste) dvorske dame, kao što biste možda pomislili.
Pa čak niti da kralju odsjeku glavu i uzmu krunu, jer kraljevi, na kraju krajeva, najbolje razumiju koja je gnjavaža vlast i kruna.
Ne. Njihova jedina žudnja bijaše kućanstvo, ili da kažemo dvorjanstvo, Zgubiglava IV.
A u tom kućanstvu, ili da kažemo dvorjanstvu, dragulj krune.
Brašnobijela - Prva kuharica dvora.
Ali kako to već, u pričama koje žele pobjediti biva, dogodilo se nešto strašno, nepojmljivo i nemoguće. Tojest bilo bi strašno, nepojmljivo i nemoguće da se nije dogodilo, ali to je već stvar Univerzuma i njegovih blesavih šala .
Dakle, dogodilo se da je zabunom, (na ovo se Univerzum zakikotao), onako nagluha od lonaca i slijepa od brašna, iz kraljevskih obora, umjesto janjeta, uzela najdražeg kraljevskog psića koji je odlutao iz štenare i napravila od njega fantastičan gulaš.
Zapravo gulaš je bio toliko fantastičan da je čak i kralj osobno, nakon što je kruhom pomazao sve s tanjura, coknuo ustima, podrignuo, a zatim uštinuo kraljicu i namignuo joj, na što je cijeli dvor uzdahnuo, jer Zgubiglav IV. nije često prašio njeno kraljevsko visočanstvo.
Upravo zbog tog nedostatka strasti u kraljveskoj postelji, Zgubiglav IV. nije imao Zgubiglava V. ni VI. ni VII. ... no dobro, razumjeli ste..
A upravo zbog toga jako je volio svoje kraljevske štence, jer je kraljica bila alergična na pseću dlaku.
I tako je kralj, može se reći, za dlaku izbjegavao svoje bračne dužnosti, a zbog te iste dlake, ostajao bez nasljednika.
Moglo bi se reći da ga je ono što je najviše mrzio, natjeralo da nabavi ono što je najviše volio, zbog čega je ostajao bez onog što je najviše želio.
Jedno je bilo sigurno, Univerzum se sjajno zabavljao.
No vratimo se mi našoj kraljevskoj večeri...
Kako rekosmo, kralj je upravo uštinuo kraljicu za izvjesni kraljevski, no vrlo žgoljavi dio, s namjerom da je odvede u kraljevske odaje, kadli se sjetio da nečim treba zabaviti kraljevskog štenca.
Uzeo je komad kosti iz zdjele sa juhom (s kostima od gulaša) i zamahnuo zrakom dozivajući Jastučića.
Ali ništa se nije događalo....
Cijeli dvor se sjatio u potragu za kraljevskim štencem.
Nema potrebe da opisujemo kakva je to potraga bila, dovoljno je znati da se Univerzum držao za trbuh oko Orionovog pojasa i frcao zvijezde od smijeha.
Na kraju je cijela potraga prekinuta kada je Dvorska luda, inače najpametnija osoba u kraljevstvu, zasukala brčiće i lupnuvši štapom izjavila: Mon Dieu, Jastučić je završio u gulašu!
Okupljenim dvorjanima i shrvanom veličanstvu, Luda je iznio neuobičajeno točnu, iako pomalo krvoločnu, verziju događaja. Kada je došao do dijela u kojem Brašnobijela guli i sjecka Jastučića, kralj je izgubio svu snagu svoga golemog duha, a bogme i tijela. Pao je na tanjur, sav obliven suzama, kralj ne tanjur, i počeo zavijati kao ranjeni nosorog.
Brašnobijela je stajala na sredini dvorane, zgrožena samom sobom.
Da je znala da kuha štenca, mislila je, stavila bi malo više ružmarina i lovora.
I dok je ona tako prevrtala recept u glavi, kralj je napokon podigao glavu iz tanjura, uglavnom zato što je od zaostalog mirisa, dobivao silan poriv da ga još i poliže.
Zgrozio se na samog sebe i sav svoj bijes usmjerio na Brašnobijelu.
Naredio je da se progna iz dvorca, da se njeno ime nikada ne spominje i da do kraja života mora nositi crno.
Bila je to kraljevska pravda.
Bez imalo zgubinovaca, u crnini i nepoznata, doživjela je takvu promjenu da je ni Univerzum više nije mogao prepoznati.
Uostalom, taj je već spazio nekakav natječaj u drugoj vremenskoj dimenziji i odlučio se našaliti.
Brašnobijela je za to vrijeme radila kao kuharica po raznim krčmama kuhajući meso sumnjivog izgleda, mirisa i boje. Jela su joj bila ogorčena i ljuta, baš kao i ona sama.
Nije više bila Brašnobijela, sada su je zvali Nadžak-baba.
Poražena, ogorčena, ljuta na Univerzum i sve kraljeve ovoga svijeta, sjela je na sred pustopoljine, zapalila vatru i odlučila skuhati svoje nabolje i posljednje jelo.
Upravo je to što se nalazila u pustoši, zgurena iznad kotlića, bilo ono što je odvuklo pogled Univerzuma sa tupavog natječaja od 600 riječi.
Čim ju je ugledao, znao je tko je.
Sa zanimanjem je promatrao kako trga i baca prstohvate biljaka u ključajuću tekućinu.
Pustopoljinom se širio božanstven miris.
Univerzum je uhvatio skute raširenih galaksija, savio se malo u vremenu i prostoru i nagnuo nad vrištinu. Miris bilja iz kotlića omamio ga je u trenu. U glavi su mu se počele stvarati maglice, plinovi, plazma... Zvijezde na odjeći zatreperile su u panici, i on se sunovratio u kotlić.
Nadžak-baba već je držala crn okrugao poklopac, koji je, kraj njene haljine, izgledao kao ništa doli crna rupa.
Začulo se samo ZVENK!
Bila je to Univerzalna juha, jedna od onih u kojima se osjeti svo bogatstvo svemira i Nadžak-baba je uistinu uživala.
Popila je sve do zadnje kapi.
A onda je osjetila kako se mijenja, dezintegrirajući svaki dio svoga tijela na čestice... atome... i manje od toga... fotone..bozone...kvante... sve dok nije ispunila prazan prostor, u kojem se nekada kikotao Univerzum.
Khm, kašljucnula je Nadžak-baba, a svaki dio Babaverzuma kašljucnuo je s njom.
Da vidimo što je zadnje gledao blesavac prije mene.
Gle ti to! - nasmijala se zločesto ugledavši Bloghaer.
Zaparit ću ja njima!
