|
|
Primjetite li da je danas sve manje filmova sa telefonskim govornicama..
Svugdje samo mobiteli, pa ako je potreban zaplet, onda na mobitelu piše No signal.
Ovaj post je potaknut filmom koji je nedavno bio na TV-u.
Nisam ni primjetila ništa neobično u njemu, a nisam ga posebno ni pratila, dok moja kćer nije iznenađeno rekla
- Gle ovaj puši u autobusu!
I zbilja u autobusu sjede Meryl Streep i Robert De Niro, Falling in love, a on puši.
Nije li to neobično, kako nešto potpuno nestane iz sjećanja?
(čak mi je nemoguće naći baš tu sliku kao ilustraciju)
Da mi nije spomenuto, nikad se ne bih sjetila da je nekada u autobusima bilo dozvoljeno pušenje.
Odjednom se jasno sjećam pepeljara na svakom naslonu u autobusima.
Znate onih malih, koje su se otvarale naginjanjem?!
Tridesetak malih pepeljara!
A onda su naglo nestale i ostavile samo rupe u naslonima.
Nakon nekog vremena više niti to.
Potpuno su nestale, izbrisane iz sjećanja..
Kao gramofoni i ploče...
Kao 'filmovi' za klasične fotoaparate kraj kase...
Kao pisaće mašine i indigo papir....
Mnogo toga nestaje.
Nestaje samo ili u parovima.
Jedan dio para ponekad se nostalgično zadrži neko vrijeme pa i on nestane...
Kao stari filmski zapleti...
Kao ljudi...
