|
|
Ostala sam dužna, bar Teobaldi, ako vama budem dosadna, "priču o NLO-u"...
Nije baš da je to neka naročita priča.
Nema ništa od onih američko-uzbudljivih viđenja, gdje ste se vraćali po mračnoj tamnoj cesti pa vas iznenadila lebdeća kugla, koja je mijenjala boje..
Nema niti govora o tome da sam "izgubila vrijeme", iako netko može argumentirati da sam izgubila zdrav razum, što i nije neka rijetkost sad kad su svi malo "makli" 
I stvarno, najčudnije u toj Priči je to što je, za jedan takav događaj, apsolutno nemagična, nemistična, lišena zaustavljenoga daha ili neobičnih okolnosti.
A zato i pišem ovoliki uvod 
jer za sam događaj su mi dovoljne dvije, tri rečenice.
Dakle... bilo je to davno.. prije najmanje 20 godina.
Još sam bila cura, što je samo po sebi pokazatelj da sam imala zdrav razum.
Nedugo nakon NLO-a sam se udala 
Uglavnom, kao što rekoh, bijah cura, što će reći da sam izlazila i vanka.
Na večere, u disco, i sva ta mjesta gdje izlaze ženska bića koja nekim čudom ne moraju znati gdje je čija košulja, koliko se minuta kuha jaje, gdje se kvragu na karti nalazi Kolimska dolina ili gdje li je u rečenici subjekt....
Eeeeh da...
Al' opet skrećem s teme...
Kako rekoh bila sam vani, sa svojim tadašnjim momkom, sadašnjim mužem, na večeri u Mlina u Žrnovnici, toga se sjećam jasno jer je pizza s pršutom bila fenomenalna!
Je, znam da sad mislite, a uz pršut se malo i popilo eeeeeee...
Ma nije, ne podnosim alkohol, jako mi loše pada na želudac i ako sam popila pola čaše crnog vina pomješanog sa pola vode, i to sam rekla previše...
Hoću reći, osim što sam bila sita, bila sam bogme i trijezna.
Hm, nešto mi fali u priči, nešto, nešto....
Ah da! Bila je vruća ljetna noć 
I baš smo bili ostali do kasne ure... uzimajući u obzir kasnu večeru, povratak iz Žrnovnice, kavu u Leonarda i ljetno pipkanje u parkiranom autu
Dakle, moj PUO, Poznati Ulijetajući Objekat, parkirao me situ, i "pretraženu" doma.
Kako nam se u tim danima (za razliku od danas) bilo teško "odlijepiti" jedno od drugoga, još smo neko vrijeme sjedili u autu s upaljenim kazetofonom.
Mislim da je Mišo "stajao sam na cesti" ili nešto takvoga, ali se ne sjećam. Uglavnom u 90 od 100 puta, moga si se okladiti da će biti Mišo..jes' vidija što ti je ljubav, ja zadrta rokerica, čak sam i Mišu smatrala romantičnim 
Tako smo se neko vrijeme opraštali, kao da se sutra nećemo vidjeti opet.
Tad nije bilo mobitela i računala, nego si treba reći sve što imaš i premetati u glavi do sutra...
I dobro da ne duljim više, izađem ja napokon iz auta, pogledam u ljetno nebo, negdje u smjeru Kozjaka i :
(Jack Bauer voice)
Following takes place between 2,00 a.m. and 2,03 a.m.
Na ljetnom nebu bez mjesečine, vidljive (zbog svjetlosnog zagađenja) samo najsjajnije zvijezde.
Odjednom jedna, ni po čemu različita od drugih po izgledu, sjaju ili boji, krene naprijed, pa nazad, pa naprijed i još jednom najdulje nazad i jednostavno nestane u daljini.
Sve to pravocrtno, brzo i u cik-cak letu....
Pogledala sam prema autu, ali već je išlo u rikverc, ja sam bacila još jedan pogled na nebo... Mišin fan je svirnuo, ja sam mahnula i otišla u kuću...
I eto ga... prevrtala sam to u glavi, pokušavala shvatiti što se kreće na taj način, tražila i dan danas tražim postoji li ikakav prirodni fenomen ili letjelica koja se tako kreće...
Pokušavala uvjeriti sebe da nisam vidjela što sam vidjela...ali uvijek se vratim na taj trenutak i ZNAM da sam vidjela.... štogod to bilo... 3 sekunde...
Jel da da nije neka priča?
Zato je nerado pričam.. ali sad sam vam bar manje NLO - Nepoznata Ludasta Blogerica 
