|
|
Uđem u autobus, dam šoferu da mi timbra kartu, a on dršćućom rukom i spuštenog pogleda brzinski kresne po karti.
Vjerojatno je čovjek umoran od svih onih tura školaraca koje razvoza gore dolje. Ništa mu se ne čudim.
Čujem ih kako psuju, pričaju i smiju se.
Pogledom potražim mjesto gdje ću sjesti, kad se odjednom ispred mene raščisti 4 reda sjedalica.
Oplaaa super, koja sreća, pomislim i svalim se s torbom na prvo čišće mjesto.
Izaći ću kod općine pa na Zavod za zapošljavanje, računam, a nakon toga do Profila i Algoritma da vidim ima li šta nova.
Sve do općine nikakve gužve oko mene, tko bi to reka 
Skinem bijelu pseću dlaku sa crne suknje i čvršće privijem torbu uz sebe.
Općina. Izlazim na miru jer se oko mene razmiču nagurani ljudi koji čekaju ulazak.
Ma kad je to splitska mladost postala tako kulturna, a ja nisam primjetila 
evala im.
Na ulazu u Zavod za zapošljavanje projurim kao i obično. Nema gužve. Samo se zaštitar diže na noge.
O lijepo, lijepo, klimnem mu glavom i prohujim na kat po 'pečat strpljivosti.'
Čim sam ušla, onih troje za šalterom dižu se na noge. Koja uslužnost, koja brzina.
"Mogu kod vas?" Klimam glavom prvome u nizu.
Brzo klima glavom. Ma bravo, nikad prije nisam došla na red takvom brzinom.
Onako u šali pitam "Kad će taj posao u mojoj struci?"
Gutne brzinski i veli "Evo odmah" dok počinje lupkati po tipkovnici pogledavajući nervozno u mome smjeru.
Poalate jebate, pa danas je moj sretan dan 
"Pa dajte onda" velim, "može i kod gradonačelnika, neću se ja bunit" govorim dok prebacivam torbu na drugo rame.
"Sve što god kažete" trza kutovima usana u iskrivljeni osmijeh.
Sad mi je već pomalo čudno, ali možda je Vlada donijela zakon o promptnom zapošljavanju onih što su na Birou od Mojsijeva doba.
Al briga me. Gradsko poglavarstvo. Ka Bog!
"Odbor za proračun i financije u gradskom poglavarstvu", veli onaj nervozni.
"Odlično, može to, daj adresu."
Pruža mi papirić preko stola, dok baca pogled na moju torbu.
'Ne brinite' kažem "neće eksplodirat." 
uputim svoj najbolji osmjeh zlikovca iz filmova.
Ne kužim zašto se srušio na stolicu blijed kao krpa
Sjurim se niz stepenice prema izlazu keseći se, vi'š kad kažem mužu, past će na guzicu jebate, gradsko poglavarstvo! Jupi!
Na izlazu sa stepeništa virka zaštitar. Prozujim pokraj njega, dok on stoji otvorenih usta. Mora da je čuo da sam nova čunjka u poglavarstvu! Jebate je vijesti brzo putuju.
Izalzim vanka na sunce s osmjehom od uha do uha.
Pravac poglavarstvo.
Dolazim pred zgradu. Puno policije. Parkiranih policijskih automobila.
Mora da se neko sranje događa, pomislim.
"Stanite!" viče mi policajac preko megafona.
O jebateled, šta se događa?! Prigrlim jače boršu. Je da nema puno love unutra, ali...
I još po nesrići, pripišalo mi se.
"Nek prođem do zgrade" viknem, "majekmi ću puknit ako me ne pustite!" dreknem.
Dogovaraju se, ništa ih ne čujem, stežem torbu i stojim mirno skupljenih nogu.
Vidim Keruma iza njih. Nemoš ga falit, onih dana kad je uopće u poglavarstvu, pa doviknem
"Gradonačelniče, došla sam kod vas! Za proračun i financije!"
"Daj boršu pašmo pričat!" vikne on meni drhtavog glasa, vireći iza pandura.
Jebenteživote, pomislim. Znam da je rupa u proračunu, al' tolika?!
Ako je Split spa na moju crkavicu, e onda ...
Skinem boršu s ramena, ispružim je i napravim par koraka prema njima.
"Stani!!!" viču mi, a ja se odjednom ogledam u vratima poglavarstva zabezeknuta.
Sva u crnom od glave do pete. U burki?!
"A u pizdumilematere vidi me, koji je ovo kua, pa ja ću eksplodirat!"
Odjednom mi zazvoni mobitel u borši, posegnem unutra... upa u kolač što sam kupila sinu 
Dignem oči prema nebu i zavapim
'Alaaa u ekler !!!'
Nisam ni osjetila kad me izrešetalo.
Probudila se suhih usta umotana u lancune.
Mobitel zvoni.
Piša mi se.
