The Futures just begun on the DARK side of the sun!

Kada će TH započeti svoja 32 koncerta
na svojoj ''Welcome to Humanoid City''
turneji, njihovi će koncerti zauzimati mjesta
kao Olympia Stadion u Moskvi, u Barceloni,
Parizu, Madridu, Rimu i (za sada) samo dva
njemačka grada, u Oberhausenu i Hamburgu (
26. i 28. veljače). Jedan znak da su školski
prijatelji iz Magdeburga sa svojim
melankolično-metalnim glam rockom odavno
postali svjetske zvijezde.
20 godina stari Bill (pjevač) i Tom (gitarist)
govore nam nakon spektakularnog GQ
photoshootinga u Hamburgu, kako je TH
pronašao svoj put kao individualci u stilu,
kao i kreativni mladi umjetnici spremni na
borbu u svijetu koji ih još mora naučiti poštovati.

Bill i Tom Kaulitz. Susrećemo se s vama bez
vaša dva čalna benda Georga Listinga i
Gustava Schafera. Jesu li oni uvrijeđeni?
Tom: Uopće ne. Zahvalili su nam se i
podigli stolicu.

Bill: Ako bi bilo po Georgovom i Gustavovom,
oni bi samo svirali bubnjeve i bas u TH-u i
držali se dalje od svega drugoga.

Je li bend podijeljen?
Bill: Nimalo. Razlika je bila očita više-manje
od početka: oni bi radije ostavili sve stvari
povezane sa slikanjem, intervjuima i crvenim
tepisima nama. Prije šest ili sedam godina
samo su lokalne novine htjele razgovarati s
nama, ali onda smo većinom samo Tom i
ja predstavljali bend.

Vaših dvoje kolega i dalje žive u Magdeburgu,
ali vi ste se preselili prije pet godina u Hamburg.
Bill: Gustav i Georg su živjeli ondje, također,
tijekom procesa snjimanja, ali su se vrlo brzo
preselili nazad. Da budem iskren, ne mogu to
baš razumijeti. Ali možda smo Tom i ja posebni
slučajevi. Imali smo gadno djetinjstvo. Grozno
smo se osjećali dok smo išli u školu u selu
pored Magdeburga. Sada nam je vrlo drago
što smo ovdje.

Mnogo slika iz tog vremena mogu se
pronaći na internetu. Nije li neugodno
djetinjstvo privatno? Kako su slike
dospjele tamo?
Bill: Mnogo ih je bilo objavljeno od
bivših suučenika. Ostale smo sami
dali novinarima: slike dok smo djeca
i bebe, kao i impresije s prijašnjih
nastupa, dok je TH još bio Devilish.

Više ne trebate foto albume -
možete samo googlati svoja sjećanja.
Bill: Nedavno, odlučili smo slikati više
slika. Putujemo u toliko prekrasnih gradova,
možemo raditi i vidjeti toliko stvari da je to
nešto što se mora zabilježiti... Onda smo
shvatili: ne moramo! Uvijek imamo kameru
sa sobom. Odustali smo od privatnog slikanja.

Mnogo njemačkih pop tinejdžerskih
bendova nestanu nakon sezone.
TH su s druge strane svjetski hit
s MTV nagradom, rasprodanim
koncertima u Europi i pozicijom
na top ljestvicama u SAD-u. Da
se uhvatimo zahtjeva: je li bitno
odlučiti živjeti svoj cijeli život u
javnosti?
Bill: Tom i ja smo donijeli tu
odluku, da. Uključujući sve
negativne aspekte - ali naučili
smo živjeti s tim. Stanje se pogorša
jedino kad se u to uvuku ljudi koji to ne
žele: roditelji, obitelj, prijatelji. Radimo
sve što možemo da ih zaštitimo od
znatiželjnih očiju javnosti. Ali sada je
vrlo teško živjeti normalan život bilo
kome tko nosi prezime Kaulitz.

Biti pop zvijezda, kad moraš žrtvovati
normalan život skoro u cijelosti - kada
ste donijeli tu odluku?
Bill: S 15. Tada je objavljen naš singl
"Durch den Monsun" . Bilo je nevjerojatno
kad smo uspjeli se probiti. Onda su se
pojavili prvi novinski članci...
Tom: ... i odmah smo dobili cijeli program!


Bill: Prve priče u tabloidima su već bile tu,
prije. I kada su puštali našu pjesmu na radiju
i zahtjevi su rasli, upitali smo se:
što se tamo događa? U što se upuštamo?
Na primjer, ako ostavim negdje čašu
, može je se idući dan kupiti na E-bayu.
Ali takva su iskustva poučna. Počeli smo
rano učiti, na taj način. Tokio Hotel nije
posao, to je naš život. Izvan toga, nije
skoro ništa ostalo, ništa osim obitelji.
Za tu jednu godinu u kojij smo producirali
novi album nismo planirali biti u novinama.
To nam uopće nije uspjelo.

Tom: Ne postoji prekidač. Nema kraja danu.
... nešto nedostaje, mislim...
Bill: Kada siđemo s pozornice kad
nešto pogriješimo, svi smo tiho. Nitko ne govori.


Jesu li se ikad događali problemi koji nisu
bili vrijedni drame? Da je firma napravila krivu
boju naslovnice ili nešto?
Tom: (duboko diše) Sada bi to bila
katastrofa. Puknuo bih.


Bill: Ako bi se nešto od toga dogodilo,
ne bih mogao spavati godinu dana.
Ali se sjećam da se nešto slično desilo:
neke pjesme
s Humanoida su ilegalno
, mjesecima prije objave albuma,
dospjele na internet.
Nisam mogao vjerovati da bi
netko krao djela od nas,
djela u koja smo stavili toliko
energije i vremena.


Vrlo široko rasprostanjeni problem
današnjih dana. Kako ste reagirali?
Bill: Više ne dajemo našu glazbu kompanijama,
kao prije. Tamo ponekad dođe u pogrešne ruke.
Prije nismo bili toliko oprezni,
ali naučili smo iz toga.

Tom: Sve mora ostati u najmanjem mogućem krugu.
Na poslovnoj razini, vrlo je mnogo ljudi
umješano u TH:
njemačke produkcije, francuske,
Interscope u SAD-u, i ostale. Nebrojno je
mnogo ljudi umješano i ne možemo
sve kontrolirati.

Ako je glazba tako emocionalna tema,
ne ugrožava li bend bratsku ljubav?
Tom: Možete to i tako vidjeti. Teoretski.ž
Oboje imamo taj problem što se
usredotočavamo na negativne
aspekte stvari. Ako imamo jednu lošu poruku,
Samo moraš krenuti od pozitivnih stvari.


Bill: To je tipična stvar blizanaca.
Kad sam ja sretan. Tom
ima 10000 stvaru na umu.
I obrnuto. Da možemo zajedno sjediti na
kauču i opuštati se događa jednom godišnje.


Tom: Zapravo, ne mislim da se to desilo
u zadnjih pet godina.


Skoro da se to i može čuti u vašoj glazbi.
Tinejdžerski bendovi u prosjeku zvuče lagano,
manje mračno i prodaju se - TH je oduvijek bio
iznenađujuče mračan, ozbiljan i ograničava dječju
naivnost. Kako ste se zaboga vas dvoje
svojeglavaca uspjeli složiti oko
glazbenog stila?
Bill: Dobro pitanje. Privatno,
skoro se nikad ne svađamo oko glazbe.
On skoro uvijek sluša hip-hop i te stvari.
Ne razumijemo se baš najbolje u tom pogledu.


Tom: Kada smo počeli, bilo je lako.
Nismo imali izbora! Nikad nismo sjeli i
pričali: ajmo zvučati kao ovaj ili onaj bend.
Bili smo ograničeni. Radili smo ono što smo
bili sposobni. Zanimljivo je kako je taj
unikatni stil ostao do danas. Ista žica ide
kroz sva naša djela, čista linija.

Kada vas se danas vidi - glamurozan,
vanzemaljcu sličan Bill i zemaljski
Tom s uličnim stilom - nikad se ne bi
pomislilo da ste blizanci. Kada ste došli
do točke da se razvijete u drugim pravcima?
Bill: To je komplicirano za objasniti.
Jednostavno smo htjeli izaći iz sjene
jedan od drugoga. Da izađemo iz tog
iritantnog blizanačkog postojanja. Zamislite ovo.
U školi, uvijek je bilo: blizanci ovdje i blizanci ondje.
.. U drugu ruku, mislim da je prirodno da svatko želi
razviti svoju osobnost. Ili ne.

Tom: Ja bih to rekao ovako: Sve
što jedno kompletno ljudsko biće ima u sebi,
mi međusobno dijelimo. Svaki je od nas odabrao
svoj dio i usavršio područje svoje stručnosti.
Bill je više kreativni tip, ja sam više za biznis.
Ako to dodate jedno drugom, mi smo jedna osoba,
jedno ljudsko biće. Samo vrlo svestrani.


Znači li to da nikad u sve ove godin
niste bili rivali?
Bill: Nikad nismo razmišljali o
tome koji je sin ljubimac a tko je crna ovca.
Uvijek smo bili tim. Kao što sam i rekao, krenuli smo s
15 godina zarađivati vlastiti novac.
Nismo imali vremena za dječje gluposti -
to se rano dogodilo. Ponekad osjećam da se
Tomov i moj život odviju dvostruko brže zbog
svega što smo uspjeli naučiti. Identični
blizanci brže odrastu, jer dijele sve.
Uključujući i iskustvo.


Kao čovjek s četiri uha.
Tom&Bill: Točno!


Tom: Jedinac sve proživljava samo jednom,
ima samo jedan pogled na sve.
Mi oduvijek sve dijelimo. Gledano iz
svakog pogleda.


Bill: Naša nam je mama uvijek govorila
da kad bi ugasila svjetla navečer u sobi,
da nije bilo uopće u pitanju da ćemo
mi ostati još najmanje sat vremena
budni i govoriti si stvari idiskutirati o
njima. Na neki način je i danas tako.


Jeste li rekli majci: Kada odrastemo,
kupit ćemo ti Cadillac!
Bill: Ne baš, ali oduvijek smo htjeli biti
neovisni s džeparcem. Pratili smo
da uvijek imamo dosta za odjeću,
mobitele i slično. Imati odgovornost za nešto
nikad nije bilo nešto čega bi se strašili.
S 15 sam se osjećao bolje jer sam znao
da mogu plaćati
sam svoju stanarinu i puniti si frižider.


Jeste li ikad željeli još jednog
brata ili sestru?
Bill: Ne, ne baš.


Tom: To bi stvarno bilo teško
za novo dijete. Uvijek smo
imali vrlo jake veze - ovi izvana nikad nas
ne bi 100% upoznali. Čak ni zamišljena
braća i sestre.

Bill: Možda bi to funkcioniralo
s razlikom od pola godine, ali to baš i
nije moguće, biološki (smije se)

Što bi se dogodilo kad bi samo
jedan od vas postao poznat?
Biste li ostali neodvojivi prijatelji blizanci?
Tom:Mislim da bi! Možda bi to prvo
išlo u različitim pravcima. Jedan bi
postao glazbenik, a drugi bi išao
na fakultet. Ali u nekoj točki kada bi jedan
od nas postao onako, stvarno uspješan,
uvukao bi u to onoga drugoga, također.
Bill bi od mene napravio svog menadžera.
Ili da sam ja studirao industrijski dizajn,
zaposlio bih njega.

Bill: Molim, bez glasina o ovome,
molim vas. Ovo što ću reći je čisto igra misli.
Ali ako bih trebao upisati išta, izvan TH-a,
nikad to ne bih napravio bez Toma.
Čak i ako sam sam na slici, trebao
bih ga da mi pomogne u riječima i djelima.
Jednostavno sami ne funkcioniramo
dobro.
the end
-----

Nažalost,ali istina je
službeno je potvrđeno
Tokio Hotel neće biti prisutni
na NRJ dodjeli nagrada 2010.