četvrtak, 14.06.2007.
NAS VIII.2
Sve se cini tako nestvarno,
sad smo skupa, a sutra ko zna gdje,
i ona skolska klupa,
sto broji uspomene,
sutra ce ostati sama...
Bit cete u nekom dalekom svijetu,,
i nemam mnogo reci na to,,
svaka ptica hrli svom letu,
I napusta staro jato...
Ko zna gdje ce nas odvesti zivot,,
istok,zapad,sjever il' jug,,
al' znam sigurno..
Svako od vas ce mi uvijek biti drug!!
Sjecat cu se nasih uspomena,ekskurzija,bjezanja sa casova,
svake jedinice..
al' svi ce se uvijek sjecati te nestasne ''dvice''...
Bili smo legendarni,,al' i to jednom prodje,,
novi ljudi,novi zivot dodje...
A sta je zivot bez vas,moje raje,,
sta god da mi 'novi' daje,,
Vi cete biti u mom srcu..
I samo VI...
Kako cu bez vas kad mi lose krene,,
I kako da shvatim da odlazite od mene...
Vidjacemo se i dalje,,al' to nece biti 'to',,
ko ce da lijeci moje rane,,ko ce da se veseli mojoj sreci...
...necu da to bude neko treci,
Al' ne mozemo ostvariti sve sne,,
Jer zivot ide dalje
i ne pita boli li ili NE......
Sjecat cete se mene,
sjecat cu se vas ja.....
i uvijek cemo ostati....ponosni VIII2
MARIJA-Shorty
ŠTA ĆE MI DUKATI,KAD MLADOST NESTAJE,
U SRCU RANJENOM,TUGA NE PRESTAJE.
ŠTA ĆE MI DUKATI,KAD MLADOST NESTAJE,
U SRCU RANJENOM,TUGA NE PRESTAJE.
Ona je voljela njega,srcem,iskreno pošteno,
u njenim očima to nije moglo ostati skriveno.
Svjedok je Bog,bila je bez ikog svog,
cijelo selo je znalo za ljubav iz sokaka tog,
sreli su se pokraj stare šljive gdje su vranci pasli,
njih dvoje,ko da su jedno za drugo rasli,
a on je volio svoje konje,hrastove,ravnicu,
slavonsko nebo,zlatno žito,svirat tamburicu.
Svaku crtu,svaku točku na njenom licu,
jedino s njom htio je podizati dicu.
Bio je skoro siromak,ali je bio pošetn momak.
Kad su si rekli da,već je dobila i stomak,
dijete na putu,a slavonski život je znojno,
ona je bila njegova,on je pripado njoj,
bili su sretni da,pa kako bila muka ta.
Nisu mogli kupiti šake i šake ljubavi,
a onda je došla zima,prvi snijeg je pao,
ona je potajno željela haljinu,a on je znao,
živjeli su skromno,al mu nije bilo žao,
pa on bi svoju krv,sve na svijetu za nju dao,
pa uprego je konje da krene putem grada,
do tamo pet sela,snjeg je počeo da pada,
na rastanku je reko,idem po poslu sada.
Mislio je kad se vrati,bit će ljepša nego mlada.
ŠTA ĆE MI DUKATI,KAD MLADOST NESTAJE,
U SRCU RANJENOM,TUGA NE PRESTAJE.
Još pričaju starci,mladi rijetko ko da sjeća se,
nepamti se od tog dana takve strašne mećave,
kako se baš tada uveče vraćo iz grada,
sve je više sumnjo da postoji koja nada
da večeras dođe kući jer je mećava bila jaka.
Ni konji nisu htjeli pa se sklone kod zemljaka,
šta će,mora čekati,ne preostaje mu drogo nego da se vrijeme smiri
kolko god da treba dugo,još od onog časa dok je napuštao Osijek,
zamišljao joj je usne dok se razvlače u osmijeh,
s haljinom na dar,kad joj pokuca na vrata,
i osjeti nježne ruke oko svoga vrata.
Gledo je kroz prozor,slušo otkucaje sata,
pitajući se pa dokle će još snijeg da pada.
Al upravo tada se prognoza nagađala,
u tom istom trenu kod kuće mu žena rađala,
s pogledom na vrata,s čvrstom nadom da će doći,
njeni drhataji i boli rezali su noć,
i plače jadna sam,jer bol ko nikad boli,
al bi bilo puno lakše da joj dragi kaže da je voli.
Samo bog je znao kako je u teškim mukama,
dozivala svog dragog da je čvrsto grli rukama.
On nije čuo kolko je htjela biti s njime,
i da joj je zadnja riječ na usnama bila njegovo ime.
ŠTA ĆE MI DUKATI,KAD MLADOST NESTAJE,
U SRCU RANJENOM,TUGA NE PRESTAJE.
Već je bilo blizu podne kad je u selo stupio,
potjero je konje i još jednom bičem lupio.
U ruci čvrsto držo haljinu što je kupio.
Kad vidje u daljini u crnini svijet se skupio,
i prepozna si braću,mater i ćaću,
i još pola sela,sli zašto su svi u plaču,
i zašto se iz kuće čuje jauk i galama,
al nije stigo pitat,
Marija nije s nama,rekla mu je mama,
jedva nekako kroz suze,
kad je utrčo u kuću,oko nje crne bluze,
on njeno tijelo uze,
preklinjo je da ustane,iz očiju suze-nisu mogle da se zaustave,
pade na koljena,jecajući moja voljena,
isplako je dušu,al ga je sve više boljela.
I vaikao je zašto bože i da život nije fer,
al srce mu nađe utjehu kad ugleda rođenu kćer,
primi je u naručje,dijete mu rasvijetli tamu,
reče-zvat će se marija u sjećanje na mamu.
Poljubi malu damu,stavi je uz mrtvo tijelo,
da dragoj obuče haljinu,anđeli nose bijelo.
Kažu sam ju je sahranio,ispod stare šljive,
ljubeći danima koru gdje je urezala ime,nikla tuga
iz njive,nikada hladnije zime,samo sjećanje me vrati među žive.
ŠTA ĆE MI DUKATI,KAD MLADOST NESTAJE,
U SRCU RANJENOM,TUGA NE PRESTAJE.
SVI BIJELI JASTUCI,MARAME SVILENE,
ŠTA ĆE MI DUKATI,
KAD ON NIJE KRAJ MENE...
