Toše Proeski - Fan club Varaždin

5. listopad 2007. godine ostati će zapamćen kao datum kada se održao posljednji veličanstveni koncert Toše Proeskog na Gradskom stadionu u Skopju, na kojem je prisustvovalo više od 25.000 obožavatelja.




Petog listopada 2007. više od 25.000 obožavatelja iz čitave zemlje bili su svjedoci jedne neponovljive večeri na Gradskom stadionu na kojem je Toše Proeski zajedno sa svojim gostima Antonijom Šolom, Bojanom Marovićem, Marijom Šestić i Adrijanom Gađom održao nezaboravan humanitarni koncert.

Tri godine nakon toga još uvijek su svježa sječanja na spektakularnu i duboko emotivno nabijenu večer. Petog listopada svake godine Tošini fanovi obilježavaju dan njegovog posljednjeg koncerta ispunjavajući mu obećanje i posljednju poruku ''Da vas vidim i na godinu ovdje u još većem broju. Sve vas volim''

Vjerojatno, zvuči kao kliše i deplasirano, no za sve istinske Tošine fanove u zemlji i izvan nje vijeme prolazi, no bol ne nestaje. 'Toše, svi te volimo' odzvanja pri svakoj pomisli na velikog pjevača. Istog tog dana, samo tri godine kasnije, potsjećamo se na neponovljivu večer preko njenih direktnih učesnika, benda, gostiju, pjevača, predstavnika ministarstva obrazovanja i udruge 'Skopjanka Majka Tereza'.

POLJUBAC NA POZORNICI
'Ljubav u zraku, zvjezdano nebo, njegov osmijeh, bljeskave oči i naš posljednji zagrljaj. To je ono što mi prvo pada na pamet kad pomislim na Tošin posljednji koncert. Nikada neću zaboraviti tu večer, to je bila jedna od najveličanstvenijih večeri u mom životu. Tada sam prvi put došla u Makedoniju' - prisjeća se hrvatska pop pjevačica Antonija Šola.

Kazala nam je kako je Toše osjećao veliku odgovornost prema svojoj publici i čitav se dan prije koncerta pripremao. I Antonija je imala tremu.'Što zbog velike publike, što zbog njega. Bilo je prekrasno biti pored njega, osjetiti tu toplinu i njegovu povezanot sa publikom. Nikada neću zaboraviti onaj poljubac na pozornici pred svima, kao ni njegovu zahvalnost i prekrasne riječi koje mi je uputio pred tolikim auditorijem. Zahvaljujem mu na tome zauvijek.

Prije koncerta pričali su o pjevanju, operi... o tome kako završava obranu diplomskog. Otkrila nam je da ju je Toše tada naučio i njene prve makedonske riječi. 'Gledao me kako nevješto pjevam Gromovi na duša i ispravljao me. Tada me naučio razliku između Te sakam i Sakam da. A kad je sve završilo, nakon koncerta je još neko vrijeme bio u transu nakon tolike razmjene energije sa publikom. Prije odlaska na spavanje, grlio me duže od uobičajenog i pitao me da li sam sretna, a ja sam mu odgovorila 'Da, sada sam sretna'.

KAO U HOLIVUDSKOM FILMU
'Upravo smo se vratili sa turneje po Australiji (gdje smo imali nezapamćenu atmosferu i posjećenost na koncertima), a prije tog bezbroj natupa niz Balkan i Europu, čitav je tim bio u top formi. Budući da smo koncertno rijetko nastupali pred domaćom publikom (možda jednom, dvaput godišnje), željeli smo prezentirati ono što smo radili u najboljem mogućem svjetlu' - objašnjava Dragan Guroski - Roki iz Tošinog benda Blue funky individuals. Prisjeća se kako ga je trema počela hvatati u trenutku kad su saznali da se ulaznice prodaju rekordnim tempom i da je nadmašen broj od 30-000 posjetitelja! 'Atmosfera na koncertu bila je nevjerojatna. Publika je pjevala sve pjesme od početka do kraja, bili su toliko glasni da smo jedva čuli pojačala na bini. Mislim da su bili glasniji čak i od čitavog ozvučenja.

Nakon koncerta smo svi bili uzbuđeni. Nadmašio je sva naša očekivanja i prema posjećenosti i prema atmosferi. Šalili smo se kako sljedeće godine trebamo smjestiti pozornicu odmah do sjeverne tribine kako bi sve okupili. Mislim da nam je svima bilo jasno da je ovo bio povijesni koncert za Makedoniju i da će trebati proći još mnogo vremena da bi neko postigao Tošin uspjeh. Sjećam se da su bili prisutni i ljudi londonskog tima i bili su krajnje impresionirani i uzbuđeni onim što su vidjeli.

Sve one tisuće kilometara prijeđene kombijem, ispijanje kava usred noći na nekoj benzinskoj pumpi, smijeh i umor, tisuće fanova, koji pjevaju pjesme od početka do kraja, avionski let koji smo propustili do Amsterdama kad smo premoreni zaspali baš svi, komentari neumorne Ljilje, koja nas je znala nasmijati do suza (tako što smo joj skandirali: Ljilja je naša, mi smo Ljiljini), Tošine izvedbe od kojih se ježi koža, radost koju je nosio svojim fanovima na mnogobrojnim natupima, brzina kojom je Toše postao velika balkanska zvijezda, sve to liči na scene nekog holivudskog filma. Avantura koja se neće ponoviti opet u životu.

Danas nakon tri godine, kad slučajno vidim neku snimku na tv-u, čini mi se kao da se to nije dešavalo meni ili kako kaže naš basist Taci: kao da je bio lijep san. Da, toliko nam nedostaje Toše! - dodaje Roki.

GOVOR O ANĐELIMA KAO PREDOSJEĆAJ
'Sa zadovoljstvom sam prisustvovao na koncertu kao moralna podrška njegovoj želi da pomogne. Toše je bio umjetnik u istinskom smislu riječi. Nadaren ne samo sa isključivim vokalom već i nesebičnom humanošću i čovjekoljubivošću. Posljednji nastup jedan je od dokaza tomu. Nadam se da će njegov život i djelo nastaviti pridonjeti njegovom humanom cilju', govori Sulejman Rušiti, bivši ministar obrazovanja i znanosti. 'Sjećam se kad sam držao govor, pozdravio sam publiku na albanskom, na makedonskom i engleskom. I imali smo od početka strašnu reakciju. Potom sam dobio i aplauz. Ne znam zašto, možda kao predosjećaj, no govor mi je bio o anđelima i slično.

TREPTAJ U STOMAKU
'Bila mi je ogromna čast biti među gostima a sa druge strane, moja je sreća što sam imao takvog prijatelja, jer mnogo sam mogao naučiti od njega. Uvijek smo imali zajedničke teme, nas smo dvojca bili na Glazbenoj akademiji, pa smo svaku glazbu komentirali preko ljepote, koju uistinu nosi sa sobom. Bez neke lažne skromnosti, toliko sam odrastao u tom trenutku na sceni, u jednom sam trenu na toj istoj sceni dobio krila i bio djelom njegove pjesme, koja je njegov život učinila drugačijim, a on je volio moju glazbu.' - prisjeća se crnogorski pjevač Bojan Marović, te navodi kako i pri samoj pomisli na tu večer i tri godine nakon toga, ima isti osječaj - treptaje u stomaku. 'Te se večeri osobito sjećam vriska i zadovoljstva na njegovom licu. Znam samo da sam pogledao svoju majku i rekao joj da i ja priželjkujem isto, a nakon koncerta prišao sam Toši i rekao mu:'Zahvaljujem ti što si mi dao čast da osjetim sve ovo'. On je uvijek govorio sa osmijehom. 'Meni je čast što si došao', odgovorio mi je.

I sad volim pogledati DVD sa koncerta, jer sam još uvijek ubjeđen da postoji nešto što nas okružuje a to je nešto više od glazbe, nešto više od nas samih i zato se nikad neću predati. Taj je koncert dobra lekcija, dobra škola za svaki nov početak'.