Toše Proeski - Fan club Varaždin

Toše je imao bazu u Kruševu - prijatelje iz djetinjstva za koje ga vežu kilometarske uspomene


Svaki čovjek ima neko svoje mjesto, kutak ili pak, mislima putuje tamo gdje se ne treba čuvat od pogrešno protumačenih rečenica i slučajnih ljudi. Toše je imao Kruševo, grad njegovih snova, djetinjstva, nečega iskrenog. Rodni grad mu je zračio čistom energijom ljubavi i prijateljstva. Kada bi se umorio od licemjerstva, a bio je sklon vjerovati ljudima, kada bi mu se steglo srce od prepoznatih laži, Toše je palio džip i išao se utješti među svojima.

Poželjeli smo upoznati Tošine prijatelje iz djetinjstva, mlade ljude koji su rasli i sazrijevali sa makedonskom pop ikonom. Željeli smo proviriti u njihova prva maštanja, čuti njihova priče o najukusnijem kruhu i margarinu pojedenom nabrzinu prije sastajanja, o prvim pokušajima da kišu skupe u flaše i da bez riječi razumijevaju tajne srca.

U Kruševu je Toše bio najiskreniji, najviše relaksiran i najviše raspoložen, priča njegov prijatelj iz djetinjstva i cimer za vrijeme studiranja u Skoplju, Joviša. Kakav je tu bio, nigdje nije bio takav. Bili smo susjedi, zajedno smo odrasli, po sto puta prošetali Ulicom Mahala. Oduvijek je imao želju za pjevanjem i na satovima i u najvećoj tišini čuli smo mu glas. Toše je puno volio šetati sa psima, njegovi su bili lovci i stalno smo išli na planinu. Psi mu odmah prilaze - mašući repićima, prijateljski nastrojeni, uvijek su mu bili društvo.


I naše djetinjstvo se ne razlikuje mnogo od odrastanja druge djece, priča Jani. Upisali smo se u osnovnu školu 'Nikola Karev', voljeli smo tjelesnu i zdravstvenu kulturu, a Toše je uživao u borilačkim vještinama. Igre za malu djecu su mu bili posebna strast, natjecali smo se u brzom hodanju i improvizirali smo skije onda kada će Kruševo zabijeliti od snijega.

Sestra od Kabze je učila s Tošom i tako su počeli i njih dvojica komunicirati. Svi se još sjećaju kako mu je dobro išlo sa štapićima, nešto kao žongliranje sa prstima. Dok je bio manji, glavno odredište mu je bilo mliječni restoran, gdje je igrao flipera, a nakon toga diskoteka Andora.

I danas se smijem našim ludostima. Kada zatopli vrijeme, ostajali smo do ponoći na ulicama. Djevojke su ga zavodile, pjevajući mu 'Toše, Toše, glavo prazna', i u jednom od mnogih zezanja, Toše me vezao za banderu, i tako sam kao zarobljen indijanac ostao dva sata.

I Toški Mazar ima zbir uspomena na svoga prijatelja. Sjeća se da su stalno išli do odmorišta Šula Mina kada su stizali autobusi da bi gledali djevojke. U jednoj od tih "kazanovskih" šetnji, počela je padati kiša, pa smo toliko pokisli da smo umjesto pojavljivanja i šale s djevojkama, prehladili se i nekoliko dana nismo smjeli izlaziti iz kuće.


Staro društvo - Kabza, Andrej, Toški Mazar i Jani i Jovica, prijatelj iz djetinjstva i cimer iz "Kozara 29" i iz Crniče

Inače, najljepše i najduže šetnje su im bile do manastira Preobraženje. Udruženim snagama, svi zajedno su nosili vreće cementa, a budući da nisu imali vodu u manastiru, sa sobom su imali i rezervoar.

Toše je uvijek radio - Nije glumio zvijezdu i kada je bio najpopularniji, ostao je isti. Dobar, tolerantan, prijatelj velikog srca, kažu oni. Pomagali smo i kada su počeli praviti sobe, zajedno smo sadili boriće da uljepšamo još više prostor.

Period studiranja je bio interesantan - daleko od kuće, vrijeme za zamomčavanje i osamostaljenje. Sve je radio kampanjski. Tako su se mijenjali satovi, tako se učilo... Stalna su bila samo druženja. Jovica priča da im je bez obzira na adresu i broj, i u Kapištecu i u Crniče, atmosfera kod kuće bila euforična. Toše je bio na početku karijere, ali i tada je bio istinski mamac za djevojke. Cijelo vrijeme smo samo pravili kave i držali fildžane. Puno se pjevalo, a Toše je pravio atmosferu s gitarom. Kad se sad sjetim tog vremena, sve bih dao da mogu sa vratim te trenutke. Stalno smo jeli viršle, smijali smo se i otkrivali Skoplje. Nekoliko puta smo otišli do Šutka, bilo nam je interesantno, a kada je počeo konflikt, Toše nas je mobilizirao i otišli smo s toplim čajem da motiviramo vojnike... Dijelili smo sve, kada je stizala hrana od kuće, pravili smo gozbu, kao da je Nova godina, a on je s vremena na vrijeme znao da iznenadi sa ručkom. Kupovao je lignje u konzervi, vario je krompir i pravio salatu. Sjedili smo okupljeni i maštali glasno šta će biti kada postanemo svoji ljudi.


Toše je postao popularan, ali je zadržao osobine čovjeka. Ljeti, svaki slobodan trenutak je proveo u Kruševu. Nerijetko, pričaju njegovi prijatelji, dosjeti se da za burek, upale auto i odu jsti najljepši - u Prilepu. U jednom od tih gurmanskih putovanja, samo što su kupili burek, Kire Avstriecot na sav glas poviče: Ljudi, evo Toše, jede burek!, nakon čega se stvorio toliki metež da se nije mogao odvojiti ni jedan trenutak. Slično se dogodilo i prije dvije godine u Desaret, u Ohridu, kada im je Toše bio domaćin nekoliko dana.

Svaku šalu i vic je prihvatao s ogromnim zadovoljstvom. Bio je najzahvalniji slušatelj, a puno se smijao događaju s jednim majstorom u Kruševu, priča Kabza. Snimao se dokumentarac o starim zanimanjima u Kruševu i novinarka je pitala jednog majstora koji je izrađivao oluke. Pravite li ih iz hobija ili..., a stari majstor joj odgovara: Ne, pravim ih od lima'. Stalno, kada god se vrate na ovaj događaj, tekle su mu suze od smijeha. A bio je i odličan majstor za štimung.

Za vrijeme Svetog Jovana prošle godine napravio je odličan party na obiteljskom imendanu kod Šapova. Nakon toga, da bi ostavio mjesto drugim gostima, svi su otišli do omiljenog kafića Planet. Unutra puno kao šibica, a među gostima i Džoksi, koji je zbog profesionalnih obaveza bio u Kruševu.


Snimali smo taj dan, priča Džoksi, i nakon napornog posla, odlučili smo se odmoriti. Sjedili smo tamo u Tošinom separeu, ne znajući da je tu. Kada je došao, sa svima se najsrdačnije pozdravio, vidjeli smo se i lijepo porazgovarali. Zatim je Toše napravio atmosferu od koje se kafić okrenuo u zrak. Nije imao mikrofon i pjevao je na slušalice. On je uživao - svi smo uživali. Nagovorio me da pjevamo zajedno, a od te fantastične večeri kafić ima trag u zidu.

Toše mi je rekao: Što bi bilo da udarim u zid, da ostavim otisak ruke, kao što ima u kafićima širom svijeta, priča nam Toški Mazar. Niko nije mislio da će ta sretna večer postati samo drago sjećanje.

Staro Tošino društvo se ne želi prisjećati tog 16. listopada/oktobra prošle godine, a za svog prijatelja misle da će se odjednom pojaviti i da će ih iznenaditi s velikim osmijehom od uha do uha. Zato su im još svježa sjećanja o njegovim koncertima, prva svirka u Kavadarcima i majice sa slikom njegovog lika, koje su sami pravili.

Tošina baka je imala najljepšu Tošinu sliku koju je čuvala na ormariću kraj kreveta. Svako jutro i večer ona je gledala u Tošu, priča Kabza. Znao sam da nam neće dati sliku, a željeli smo je kopirati napraviti majice. Za taj posao mi je pomogao Andrej, završio sam posao i ja sam bio na koncertu za Tošu najljepše obučen. Svi su me pitali odakle mi majica...

Danas u kafiću Planet svi nose majice sa Tošinim likom. Tako, kažu, kao da su mu bliži.