Evo i drugi dan prolazi bez greske...Ponosna sam na sebe.Ali i tuzna...Ne zbog dijete vec zbog zivota koji vodim.Zbog novca,tj. zbog njegova nepostojanja.

Nikad nisam imala stvari koje sam zeljela.Nikad mi to zapravo nije ni bilo vazno.Postalo je tek u zadnjih godinu dana...Od trenutka kad sam dosla u srednju skolu...Okruzena sam bogatim ljudima...Ciji su roditelji odvjetnici,lijecnici,arhitekti...A ja?Kcer samohrane majke koja jedva spaja kraj s krajem i koja je u nemogucim dugovima.Oko mene svi nose nove shoksice,a moje,jedva kupljene na cekove prosle godine na cekove se raspadaju...Sve cure kupuju odjecu,izlaze van,uzivaju u zivotu...A ja?Sjedim doma.Sama.I placem.Ne mogu se suzdrzati.

Cesto razmisljam o tome kakav bi mi zivot bio da imam love...Da sam netko drugi...Da sam Ona.Cura iz mog razreda,za mene pojam savrsenstva.Trenira atletiku,duga gusta plava kosa,plave oci,savrseno ravan trbuh bez grama sala,sminkerica,popularna,vesela,uvijek okruzena ljudima...Fancy curica...Jer moze.Jer joj starci imaju love.

U zadnje vrijeme stalno visim po ducanima.Onim anonimnim,jeftinim...I gledam najjeftinije majice.Dodjem doma puna entuzijazma,s nadom da ce mi mama bar jednom reci dobro...Ali uvijek sve propadne...Doceka me dobro poznata recenica "Zao mi je duso,ali to si trenutno ne mozemo priustiti..."Znam da ni njoj nije lako,ali ipak...Zanima me kad cemo si moci to priustiti...

Za sada ostajem ovakva kakva jesam...I ne mogu reci da sam sretna...Tuzna sam.Mozda mislite da sam materijalistica,ali nisam...Takvo je cijelo danasnje drustvo.Ili bar moje.U mom razredu nema osobe koja ne nosi shoksice...I to one najnovije,najskuplje...

Ne znam sto bih vise rekla...Nadam se da me bar malo razumijete...