Peshawar-Lahore-Indija ZIV SAM i ne bole me vise usi :)
12.01.2008., subota
|
Peshawar sam napustio dan nakon eksplozije u kojoj je poginulo 50 ljudi. Nasao sam utociste u gradu Lahore, na istoku Pakistana i dosta blizu granice s Indijom. U malenom hostelu s imenom Regale Internet Inn konacno sam malo dosao sebi sto se zdravlja tice a i dobro mi je doslo drustvo ostalih backpackera. Nakon tri mjeseca putovanja i bolesti mi se jednostavno nije dalo pisati blog, sorry svima koji su nestrpljivo cekali. :) Lahore kao grad je zanimljiv po tome sto se osjeca utjecaj Indije. Zene vise ne nose feredje kao u ostalim dijelovima zemlje, hrana i klima su drugaciji. Nije mi bilo do turistickih obilazenja raznih znamenitosti pa sam se odlucio za ljencarenje na terasi i ispijanje cajeva i kave koju nisam okusio dugo vremena. Vlasnik hostela se zove Malik, u Pakistanu je poznat kao novinar i dugogodisnji suradnik Benazir Bhutto, prve pakistanske premijerke koja je ubijena u atentatu u 150 km udaljenom Islamabadu. Taj dan smo znali da vise nista nece biti kao prije. A okupila se zanimljiva ekipa, par Francuza, par Australaca i Tamara koja je dosla iz Srbije na docek Nove godine u Lahore. Nedugo nakon sto je vijest objavljena, sve glavne TV postaje su prikazivale samo jedno. Trgovine su zatvorene a dosadni prodavaci s ulica su nestali bez traga. Proglasena su tri dana zalosti koja su me vise podsjecala na kriznu situaciju i iscekivanje rata. Ulice grada su bile puste, na svim glavnim krizanjima samo naoruzani policajci. Malik nam je rekao da je bolje da ne idemo nigdje pa smo iduca tri dana proveli gledajuci TV i suncajuci se na terasi, u iscekivanju sta ce se dogoditi. Hostel je napustilo nas osmero u isto vrijeme. Pola ekipe s taksijem, pola s riksom. Voznja do granice traje kojih pola sata a nakon toga slijedi detaljan pregled prtljage i svega sto bi eventualno mogao sakriti u hlacama ili ispod majice. S indijske strane je dosta bezbolno, samo pregled viza i lupanje zigova. Ovaj medjunarodni prijelaz je inace poznat po ceremoniji zatvaranja granice koja se odvija svaki dan u 16 sati poslijepodne. S pakistanske i indijske strane po dva vojnika setaju u najsvecanijim odorama, spustaju zastavu i nakon toga si salutiraju. Da bi stvar bila zanimljivija postavljena su sjedala kao u nogometnom stadionu. Pakistanci i Indijci nisu bas u najboljim odnosima pa se na ovoj ceremoniji okupljena rulja natjece u usklicima "Zivio Pakistan!" a s druge strane naravno "Zivjela Indija!". Dodajte tome visoke temperature, hrpe prodavaca svega i svacega i masu zapadnih turista koji su dosli to sve vidjet i lako cete se odlucit da vam ovo iskustvo nije potrebno u zivotu. Na jednom od mnogobrojnih standova si kupujemo hamburgere i sendvice. Sve je puno krumpira i slano, dobar uvod u Indiju. Cjenkamo se za taksi i stizemo u prvi grad nakon granice, Amritsar. Amritsar je najpoznatiji po tome sto je glavno srediste Sikh religije s Golden Temple-om kao krunom svega. Za putnike je privlacan zbog mogucnosti besplatnog smjestaja u posebnim, oskudno opremljenim prostorijama za strance. Ekipa je uglavnom iz Europe, za docek Nove godine smo se prvo okupili u jednom restoranu a nakon sto nam je lutanje gradom postalo prezamorno jer ti bas svaki Indijac mora cestitat, u slasticarni s pravim, dobrim cokoladnim kolacima a nakon toga kod kuce na caju kod jednog simpaticnog doktora kojeg smo upoznali tokom prezderavanja. Delhi, glavni grad Indije je udaljen kojih 500ak kilometara a voznja vlakom traje 8 sati. Putuje nas cetvero zajedno, Spanjolac, ja i dva Turcina. Nalazimo si jeftinu rupcagu oko kolodvora u cetvrti koja je glavno okupljaliste backpackera. Provodim par dana zujajuci po gradu a vikend kod Tonija. Frenda od frenda od frenda, Slovenca koji radi u IT industriji i zivi u Delhiju zadnjih par mjeseci. Otisli smo u zoloski vrt koji je bio dosta razocaravajuci. Inace nisam pobornik zatvorenih zivotinja, ali ih volim kao foto motive. Ali sam vidio mnogo bolje zoloske diljem Europe, u ovome nemaju skoro nista egzoticno a i zivotinje djeluju kao da su na sedativima. Odmaram se u europskom stilu kod Tonija. Jedemo pizzu iz Domino`s i castimo se svim dobrim stvarima kojih vamo inace nema. Problem za mnoge europljane koji dodju vamo radit je prije svega u hrani. Tesko si mozes dopustit ne biti na poslu pet dana jer si jucer pojeo nesta jeftino ali za tvoj organizam otrovno. Tako da je vecina novopecenih expatriata osudjena na Mac Donalds i slicne sheme. Zbog zdravstvenog stanja se odlucujem na obilazak juga Indije. Ostavljam jaknu, robu, vrecu za spavanje i sve sto mi nece trebati na +30 stupnjeva kod Tonija i odlazim na 23satni vlak do Mumbaia. Sada sam u Mumbaiu zadnjih 5 dana. Grad je ogroman. 15 milijuna stanovnika, od najsiromasnijih do najbogatijih, ovo je mjesto gdje ih je moguce vidjeti sve. Sutra imam kartu do Goe u kojoj cu provesti 10ak dana planirajuci daljnje obilazenje Indije u roku iduca 3 mjeseca koliko mi jos vrijedi viza. Toliko od mene za danas, hvala svima na mailovima i komentarima. Glavna stvar koju sam shvatio za Indiju je da je potrebno sve detaljno planirat, inace si izgubljen u prostoru i vremenu. Goa mi se cini kao dobar pocetak obilaska juga, tako da iduci tjedan mozete ocekivati hrpu fotki zanimljivih plaza i portugalske arhitekture. Do onda vas sve toplo pozdravljam :) |
