i onda ...
Ne volim januar I bele zimske vragove
U svakom snegu vidim iste tragove , tragove malih stopa broj 30-I ko zna kako polako odlaze
Vise ne prolazim ulicom dositejom I nemam pojma kad neko pita gde je to
U svakom snegu vidim iste tragove , tragove malih stopa broj 30-I ko zna kako polako odlaze
Vise ne prolazim ulicom dositejom I nemam pojma kad neko pita gde je to
Prosla su 2 mjeseca od naseg zadnjeg zagrljaja… kad smo se zadnji put vidjeli I rastali.. te zime u parku..… nismo hodali vec godinu i vise … al vidjali smo se.. bilo mi je tesko bez nje… nakon sve koje mi radila … ipak bilo mi je tesko zaboraviti ju.. imao sam tad novu curu… al…zivjela je 40 metara od njene kuce… to naselje sam znao ..kako se kaze svaki metar.. svaki cosak.. drvece… rupe u ulicama.. zivio sam tamo i ranije.. citave 3 godine kad sam hodao sa grkinju.. I evo sad opet sa tu curu… sjecam se svakog koraka.. dok sam hodao na fax.. jer ne volim tramvaje I metro .. volim da hodam pjesice.. da gledam ljude.. njihova lica.. drvece I cvjece… u proljece.. snjeg ispod noge u zimi… kisa I poplave u jeseni… sjecam se svakog koraka dok sam isao do njenog faxa koji je bio 100 metara od njene kuce … gdje sam ju cekao .. sjecam se kak smo se setali po te ulice dok smo isli u park…. na kavu ..
Nakon tog rastanka.. izbegavao sam te ulice.. kad sam isao dole u centru grada koji je bio mozda nekih 400 metara .. uzimao sam taksi I isao sam okolo .. kroz drugih naselja .. da ne bi ju slucajno video il da bi mi vidjela I nesto rekla u njenom stilu.. kao da ju pratim… kad sam cekao curu na faxu .. u taj isti fax di je I ta fatalna cura isla.. cekao sam ju van u taksi.. a ne ispred faxa… kad smo se vracali gledao sam da bude duboko u noci.. da se ne vidi .. hodali smo po tamne ulice… izbegavao sam svetlinu..
Al nakon 2 mjeseca ..dobio sam sms od nje… onak kad sam vec pomalo zaboravljao sve.. I poceo zivjeti I disati.. te veceri dobio sam taj sms… I od same pomisli da mi je ona slala sms .. srce mi je stalo.. nisam imao hrabrosti da ga procitam… al nakon par minuta sam ga otvorio.. bio je kratak.. pisalo je samo .. di si ti.. nedostajes mi, hocu da te zagrlim … to me ubilo.. ubilo me u pojam.. srce mi se opet slomilo.. nisam znao dal je to opet neka njena igra.. dal uistinu misli to …znao sam samo jedno.. stajao sam tako 2-3 sati gledao u mobitel .. I pitao se.. zasto…zasto ..zasto… te veceri nisam mogao spavati … sex je bio onak.. cak me I umorio I smorio… Sledeci dan sam ju nazvao… I pitao ju zasto mi je to slala… sta je htjela postic s tog sms-a … :S rekla mi je da je to osjeca I da to misli.. da to zeli.. da kad se vraca kuci da prolazi po ulici di je nasa kuca .. gleda u prozor da me slucajno nadje.. da ostaje nakon faxa da bi me gledala u taksi dok cekam curu… da ide cak I u ducan… sto je za nju bilo nezamisljivo.. da bi me mozda slucajno srela dok kupujem hranu.. bilo mi je tesko povjerovati u to.. dok sam ja sve radio da se ne bi sreli ona je sve radila da bi se sreli.. a kad sam ju pitao.. nakon pola sata.. razgovora.. da kad vec hoce da me zagrli.. da se vidimo dole u park .. da popricao I da me zagrli… nije htjela.. ipak to je bila opet neka njena igra.. da te digne I opet spusti ljepo na zemlji…
Prosli tjedan sam bio opet u Bugarsku… bio sam da se zabavljam... da se prisjetim na stare dane i zabave tamo, da se vidim sa cure ... i provodim se ljepo. Al jos prvi dan nisam izdrzao da ne prosecem tom ulicom. Unatoc svemu sam htio iskusat sudbinu, ne raspitkivam se o njoj, prijateljice mi ne pricaju o njoj, ne znam vise nista o nju, al ipak rjesio sam da se kockam sa sudbinu, sa moje osjecaje i moje srce, mada sam nekako osjecao da se vratila u Srbiju i da nije tamo, mozda zato sam imao tako hrabrosti da secem tom ulicom. Ta ulica probudila mi je puno osjecaje, kad sam vidio te kuce, fasade, ducane... ljudi i cure koje su me prepoznale.. ta nostalgija... bio sam sretan, osjecao sam se kao .. uf ne mogu opisati taj osjecaj, al istog vrjemena sam se okretao okolo da ju ne vidim slucajno, bio sam sretan da.. stvarno bio sam sretan, jer sam potisnuo sva tuzna sjecanja .. a i u mislima bila mi je jedna druga cura... nije da sam zaboravio tu fatalnu curu, ona ce ostati u mom srcu zauvjek, al ipak taj tren druga cura me zacarala ... i cesce sam se okretao i trazio nju medju drugim zenama, svaka cura koja mi licila na nju, sam pozelio da ju kazem „ ej zlato“ i potajno nadao se da ce se ta ista cura okrenuti i vratiti mi „reci bebo“ , svaka cura koja me zagrlila sam pozelio na tren da je ona, nedostajao mi taj njen njezan pogled, te slatke usne hmm da... jeste ta nova cura pomogla mi puno da se sredim, da zaboravim na tuzne stvari u zivotu, da vidim da ima i ljepe stvari na ovom svjetu, mislim da ta cura je pokrenula u meni onaj stadij u zivotu... kad covjek postane odrasla osoba, ja cu zauvjek ostati djete, al ipak ona me pocela uciti nekih stvari koje se ne uce od svakoga i svuda, bila je inspiracija mog zivota. Samo sto sve sto je ljepo je kratko i ima svoj kraj, osjecam da je taj kraj blizu, jer puno faktora ukazuju na to.
Jer ona potajno zeli da ju zaboravim, da ne mislim da je ona za mene nesto veliko i ljepo, ona misli da je iluzija za mene :S da je samo slika ... a ja ne mogu joj dokazati suprotno... Jer neke ljude oko nje zavide na nas odnos, ljubomorni su na ono koje smo postigli za ovo krace vrjeme i rade na tome da nas razdjele, sluzeci se sa uvjete i ucjene. Problem je sto ja ne mogu se suprostaviti na te uvjete i boriti se jer to su neke osobe koje znace nesto njoj u njenom zivotu, a ja sam za nju samo jedan „,mali bleso“ pa mislim da se maknem polako, bice mi jako tesko, boljece me al necu da ona pati zbog mene i da snosi posledice tih ucjena. Ja ne mogu dati njoj neke uvjete ko ostale, da ju ucjenim il lazem i izmisljam da bi mrzela druge, a mene da me suzeljava..nije ljepo mrzjeti... a jos vise tjerati nekog drugog da mrzi... ja ju mogu samo voljeti, moliti i postovati, da budem pored nje kad me zatreba, da ju pomognem da vrati svoj osmjeh kad ga izgubi, da ju zagrlim kad je tuzna i kad se boji... vjerujem ju i ostavicu vrjeme da ju pokaze kolko ju volim i postujem i cjenim i kolko mi je stalo do nje i sta je ona za mene...jer drugacije ne mogu joj dokazati. ako me ona prihvati onakav kakav jesam i vjeruje mi, svhatice me ...mada na posletku sve manje i manje vjerujem da joj je stalo do mene... 
Ne bi volio da me izgubi il da ja nju izgubim al ako ona to pozeli.... Uf .. evo dolazi mi jedna redovna pacientica koja ima probleme sa klimaksu i smara me satima, tako da necu moc zavrsiti ovo.. mozda kad se vratim kuci... ako imam istu inspiraciju...
p.s. nadam se da ce otic do 20 sati :S jer sam umoran i ta cura mi jako nedostaje...
