riječi lete zapisi ostaju
ponedjeljak, 23.08.2010.
Zaboravljene i dirigirane emocije
Koliko puta smo se zapitali kako je živjeti sa „zabranjenim emocijama“ ili živjeti u emocionalnoj dezorijentiranosti. Svakodnevno se suočavamo s javnom kontrolom, discipliniranjem, ušutkavanjem, ukalupljivanjem našeg urođenog ponašanja, emotivnih reakcija na nešto što nam se ne sviđa ili možda sviđa.
Koje emocije i u kojem trenutku možemo pokazati, a koje potisnuti nije ništa drugo nego manipulacija koja dovodi do našeg unutrašnjeg konflikta, dezorijentiranosti između nametnutih pravila i onoga što stvarno osjećamo.
Manipulacija ekonomska, a posebice politička ima svoj cilj. A to je stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoj politički cilj.
U svakom trenutku se, očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo emocije jer njihov intenzitet nije poželjan, izlazi izvan okvira dirigiranog ponašanja. Strast znači želju i upornost da nešto učinimo, potencijalnu opasnost za politiku. Ako kojim slučajem i pokažemo emocije i odvojimo se od većine tada bivamo poniženi i osramoćeni. A čovjek nije, niti će biti isključivo racionalno biće, već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženje. A ona je vrlo često negativna.
Hrvatski građani, a nisu nikakva iznimka mogu poslužiti kao primjer upravo te emocionalne dezorijentiranosti, maglovite i nedefinirane emotivnosti.
S jedne strane kao ljudska bića imamo emocije kao urođene dispozicije za reakciju na vanjske podražaje, a s druge strane suočavamo se s politički i medijski zabranjenim emocijama. Kao rezultat svega dobivamo apatičnog, letargičnog pojedinca i cijelu naciju koja živi u stanju hibernacije.
Letargičnost i kontrola emocija uvukla se i u svijet umjetnosti, stvaralaštva, očekivane nekonvencionalnosti i hrabrosti. Umjesto, hrabrosti i oštrih kritika, čast izuzecima svjedoci smo lakih i zabavnih „nota.“
Koliko je duboko ovo stanje pokazuje i činjenica da nas ni ova kriza, koja je nerijetko kroz povijest rezultirala emotivnim buđenjem, rađanjem odgovornosti prema sebi samima i društvu u cjelini nije prodrmala na način da sjedinimo razum i i emocije i iskoristimo sva demokratska sredstva za ostvarivanje svojih ljudskih prava i dostojanstva. Da pošaljemo i emotivnu i razumnu poruku političarima; Moj život je u mojim rukama. Kriv sam samo za svoje odluke i postupke i za to ću snositi konzekvence pred zakonom, ljudima i Bogom.
S političkog aspekta emocije u Hrvatskoj više nisu cool. Vrlo često nisu dobrodošle, jer se kose s kontroliranim ponašanjem.Danas u Hrvatskoj ako emotivno odreagirate na politička zbivanja, bivate marginalizirani, okarakterizirani od politike i medija kao neeuropski ili u najmanju ruku kao neki ruralni tip koji se netom spustio s brda i nema pojma što se tu zapravo događa.
Danas je nepopularno pokazati tugu ili ljutnju jer je general Gotovina u Haagu, tugu jer nam je društvo površno i nezaintersirano da se ozbiljno pozabavi fenomenom Thompsona i adolescentnog kićenja ustaškim znakovljem. A trebali smo već naučiit i primjeniti da prestankom uzroka prestaje i posljedica.
Danas je neprimjereno i izvan svih okvira demokracije pokazati osjećaj tuge i nevjerice kada gledaš kozaračko ili bilo kakvo kolo prije gotovo 7o godina. Izražavanjem ovakvih emocija postaješ u najmanju ruku zagovornik fašizma, a ne civiliziran i suvremen čovjek koji je prvenstveno okrenut budućnosti.
Danas u Hrvatskoj nije cool pokazati osjećaj domoljublja, nacionalni ponos jer se odmah u prvi plan stavlja svo zlo koje je nacionalnost znala kroz provijest donijeti. Danas je u trendu, iako bi na to svi ozbiljniji mediji burno reagirali izbrisati prošlost domovinskog rata iz nacionalne svijesti.
Jake, pravilno usmjerene emocije, strast i odlučnost vode ka realizaciji onog što želiš. One su pokretač energije koja može dovesti do cilja A takav ljudski i emocionalni angažman politici ne odgovara.
Iako političari manipuliraju našim osjećajima ni sami nisu imuni na iste, posebice na one nekontrolirane emocije koje se javlju u predizbornim kampanjama i stranačkim okupljanjima kada u potpunosti izgube vezu sa stvarnim životom i u stanju transa i euforije izvlače po potrebi duhove prošlosti i nude svijetlu budućnost kakvu svijet još vidio nije.
Barem na našim prostorima čini se da političari još uvijek ne shvaćaju da manipuliranje emocijama može biti vrlo opasno, i da u jednom trenutku kada se najmanje nadaju sve može izmaći kontroli i tada dobivaju najblaže rečeno nesiguran politički sustav.
A nekako se čini neminovno da će se u bliskijoj budućnosti ljudi početi ujedinjavati kako bi se zaustavila dizajnirana politička ideologija koja odvaja ljude.
Za sada ćemo još uvijek zbog zabranjenih emocija i dezorijentiranosti osjećati samo stanje konfuzije i bolesti, emocionalnih tegoba koje se pretaču u fizičke i okrenuti se najvjerojatnije nekoj od tehnika alternativne psihoanalize koje na kraju imaju zajednički nazivnik „Tehnika krpanja duše.“
