Tok Svijesti

Zagreb. Godina je 2111. Suvremeno tržište preplavile su različite kompanije. Borba za prodaju proizvoda postala je bespoštedna. Marketing i oglašavanje uvučeni su u najsitnije pore ljudskog društva. Intenzitet ponude robe postao je toliko jak da je Europska komisija zasjedala u Bruxelles-u pokušavajući donijeti akt koji štiti ljudsku slobodu od oglašavanja proizvođača.
Biznis i novac okrenuli su mnoge stvari naopako. Ljudi su potkupljiva stoka i akt nije bilo moguće realizirati.
Rijetko tko se sjeća pojma morala. Stvari su jednostavno otišle predaleko i čovjek je postao roba. Roba bez svojeg "ja" koja se treba što bolje prodati ako želi preživjeti.

Ja sam jedan jedan od takvih. Moj posao je takve prirode.

Lind je ime najveće europske pivovare koja je udružila tradiciju i proizvodnju piva svih proizvođača zemalja Beneluxa. Korporacija je dotjerana do savršenstva. Marketing je njihova najjača strana. Ja radim u marketingu. Tajni sam agent Linda sa vrlo delikatnim zadatkom. Moj posao je zbližavanje s ljudima. Profinjenim i znanstveno obrađenim metodama moj je zadatak privoliti ljude na Lind pivo i tako širiti kulturu Linda. Doista je daleko otišlo......

Da pojednostavim. Moj posao je seliti iz grada u grad, uključiti se u život i upoznati ljude u noćnom provodu. Postati njihov poznanik, družiti se sa njima i stjecati povjerenje, te time i lažno prijateljstvo. Za to je potrebno nekoliko mjeseci. Sve je u cilju promocije piva. Potrošačima je manje-više svejedno. Oni su pasivne svinje koje treba potaknuti.

Izabran sam za ovaj posao jer je komunikacija moja najjača strana. Poznavajući sociologiju i psihologiju potrošačkog društva sposoban sam zbližiti se sa najrazličitijim ljudima i skupinama. Kada ih upoznam i steknem relativno povoljan odnos počinjem spominjati Lind pivo. Hvalim ga iz prvog lica, navodim podatke ( koji su često lažni ), usporedjujem ga sa ostalim pivama, kao da dajem vlastito mišljenje. Različitim naučenim metodama kroz smijeh i zabavu stvaram obožavatelje Lind piva, koji su zapravo popili moju spiku.

Boris je moj šef. On je glavni predstavnik Linda u Hrvatskoj. Kada mi je prvi puta gurnuo pod nos ugovor o zaposlenju bio sam presretan. Plaća je visko iznad prosjeka. Troškovi posla nisu uključeni u plaću, što znaći da boravak u različitim gradovima i potrošna sredstva se plaćaju posebno. U ugovoru, između ostaloga, stoje neki uvjeti poslovanja koji mi se nisu sviđali.
Ne smijem se iskreno zbližiti sa ljudima. Ne smijem na javnim mjestima gdje se toči Lind pivo piti ništa osim toga pića. Moto firme je; "Svaka boca na stolu je reklama ! " Kada zbližim ljude sa Lindom, selim u drugo mjesto i ponavljam posao.
Nas agenata ima oko sto u Hrvatskoj.

Postoji također i godišnji limit obavljenog posla. Najmanje pedest ljudi mora zavoliti Lind. Skrivenu provjeru mog posla obavlja unutarnja kontrola, terenski radnici iz Linda koje ja ne poznajem.

Šest godina radnog staža u ovoj firmi je iza mene. Badava mi sva ta lova kada je nemam s kime dijeliti. Nemam iskrenih prijatelja odavno, jer za ovaj posao nitko ne smije znati. Tužno je što nemam više nikakve bliže obitelji. Radim potpuno sam u tajnosti. Svakim danom sve više mrzim svoj posao. Otuđio me. Osjećam se ko lažov i prevarant, a zapravo to i jesam. To me ubija. Izjeda me nepravda, ali novac me tjera dalje. Više ne znam kada sam iskren prema sebi, a kada nisam. Želim promjenu u svom životu, ali znam da je nemoguća. Postao sam rob korporacije.

Slobodno vrijeme provodim ispijajući ogromne količine Velebitskog piva (kojeg jedino i volim) i pušeći cigaretu za cigaretom. Odlazak u osamu prirode i povlačenje u mrak moga doma, postala je moja svakodnevnica. Posato sam tipčni samac sa dobrim poslom, ali bez ikakvog pravog života.

Prošlih dana sam bio u Varaždinu. U petak je bila zabava u gostioni Zagorska klet. Moji "prijatelji" koje poznajem dva mjeseca pozvali su me da im se pridružim.
Zadimljena prostorija, puno ljudi, dugačak stol ispunjen hranom i pićem, te glasna narodna muzika je jedan od scenarija u kojem ja djelujem. Ivan, Marko, Tomica i još neke cure, pravili su mi društvo.

Izuzetno su bili dragi, normalni ljudi sa puno povjerenja u naš odnos.
S Markom sam išao nekoliko puta na pecanje, s Ivanom pričao o njegovim ljubavnim problemima i davao mu iskrene savjete. Često mi je zahvaljivao, tapkajuči me po ramenu uz riječi "Ti si car." Preko njih dvoje sam kasnije upoznao i zajebanta Tomicu. Inteligentan i bistar dečko s kojim sam mogao razgovarati o apsolutno svemu.
Hvalili su me svakome s kim bi me upoznali, pa čak i nekim djevojkama.

Konobar je posluživao enormne količine alkohola. Nakon popijenih šest Lindova bio sam poprlično pijan. Gledao sam u njih naizmjenice u trenucima tišine i opijenosti. Promatrao sam njihove iskrene poglede i pažnju kojom su me obasipali. To me je ubijalo. Ja sam morao obavljati svoj posao i nastaviti glumiti.
U ovom poslu ponekad je teško prepoznati granice. Nekad se zapravo osjećam kao njihov pravi prijatelj, a ponekad mi se društvo gadi, jer znam zašto sam tu. Nazdravljali smo, opraštali se i ja sam odlazio. Ivana, Marka, Tomicu i ostale brišem iz života i krećem dalje. To je moj posao.

Iz grada u grad, lutajući, sa vidljivim posljedicama noćnog života na licu, tražio sam izlaz iz tog pakla. Osjećao sam kako tonem kako me obuzima velika mržnja prema sebi. Posao je imao strašne posljedice na moje psihičko zdravlje.

Stigao sam u Opatiju. Parkirao sam pred hotelom Adria. Bio je početak osmog mjeseca. Opatija je bila u jeku sezone. Glavninu posla obaljvao sam ljeti. Lov na nove žrtve je počeo.

Smjestio sam se u hotelu, sjeo sam za šank i naručio pivo. Pogađate koje. Pratio sam nogometnu utakmicu na ekranu iznad šanka.
"Italija neće pobjediti, Njemačka je bolja", progovorio je ženski glas meni iza leđa. Okrenuo sam se prema njoj i pokazao listić kladionice. "Bolje ti je da nisi u pravu, jer sam se kladio na Italiju. Ako dobijem okladu dobit ćeš od mene pedeset posto" . Otrgnula mi je listić iz ruke i svojim tamnim očima znatiželjno pogledala mogući dobitak. "Oho, vidim ti se ozbiljno kladiš. Pet tisuća kuna nije mali ulog. " govorila je kroz smiješak. "Nije mali ni dobitak." uzvratio sam smješak.
Tako sam upoznao Mariju. Pridružila mi se za šankom i to je bio početak našeg poznanstva.

Pričala mi je kako je ovdje došla na odmor.
"Imam malu tvrtku koja se bavi nekretninama. Ok zarađujem, pa sam došla na godišnji ovdje." Nakon toga me pitala čime se ja bavim. Naravno, slagao sam i izmislio zanimanje.
"Zar si sama ?" pitao sam znatiželjno.
"Jesam, sama živim." odgovorila je dok sam ju promatrao kao da je znam od nekuda. Zapravo, kao da je znam čitav život. A možda i onaj prošli. Bilo je nešto simpatično u njoj. Kao da živimo na istoj frekvenciji. Moram priznati, bila je i zgodna.
Pričali smo do kasno u noć. Otpratio sam je do njezine sobe.
"Saša..." govorila je dok je otključavala sobu, "...Hajde sutra samnom na krstarenje, da mi praviš društvo." Zamislio sam se na trenutak. Ma kvragu i posao, može pričekati. Interesantna je osoba i neću ovo odbiti.
"Kada se polazi ?"
"Budi na doručku u 8 pa ćemo se dogovoriti."

Tako je krenulo. Devet dana na pučini je za nama. Zbližili smo se potpuno. Produbili smo odnos. Ovo su bili moji najsretniji dani života. Pokazivala je zanimanje za mene, baš kao i ja za nju. Vodili smo ljubav na balkonu brodske sobe pod otvorenim nebom, na mjesečevoj svjetlosti. Držao sam je za ruku dok smo ležali. Gledao sam iznad sebe, i pokušavao shvatiti gdje je taj prokleti Veliki medvjed na nebu. Shvatio sam samo jedno. Da je ovo moja prilika da pobjegnem od svog života. Zapravo, da izgradim novi život.
Otvorio sam se Mariji i sve sam joj rekao. I o mome stvarnom poslu i o mome životu. Pažljivo me slušala, na neki čudan način kao da me razumije. Rekla mi je da će sve biti u redu.
"Nemoj brinuti. Jači si od toga. Vjerujem da će se sve dobro završiti.",bile su njezine riječi. Ona je mene zapravo tješila. Osjećao sam se sigurno.


Vratili smo se u hotel. Krstarenje je bilo super. Ma živi mrak. Polako sam oživljavao. Osjećao sam se zaljubljeno. Znao sam da treba počet raditi, ali nisam mario.
Bilo je vrijeme večere. Marija se vjerovatno šminkala u svojoj sobi. Sjeo sam za stol u hotelskom restoranu i naručio Velebitsko dok je čekam. Kada sam pogledao na sat i otpratio pogledom noge jedne atraktivne konobarice, pojavio se Boris.

Bio sam potpuno iznenađen.
"Šefe ! Odakle vi tu?", pitao sam ga u čudu dok sam mu pružao ruku iz polu-sjedećeg stava, da se rukujem.
"Došao sam na odmor. Odsjest ću u ovom hotelu. Primjetio sam te dok sam ulazio ovamo. Evo me, pridružit ću ti se za večeru." govorio je dok mu je smiješak ocrtavao izbjeljene zube, a stisak ruke slabio.
Ma vidi ti slučajnosti i peha, pomislio sam. Idila je otišla k vragu. Nije mi bilo drago što se pojavio. Ne želim pričati o poslu, a on samo o tome zna. Zapravo, htio sam romantičnu večeru sa Marijom, a ovog kretena ne mogu odbit. Ipak mi je šef.

Sjetio sam se da sam prekršio pravilo iz ugovora. Naručio sam krivo pivo !
"Oprostite šefe idem samo do wc-a", pomislio sam spriječiti konobara i promjeniti narudžbu, prije nego Boris vidi. Ali bilo je prekasno. Konobar je donio Velebitsko i lupio s njim od stol.
"Izvolite. Petnaest kuna, molim. " rekao je konobar. Platio sam konobaru. Vladala je tišnina nekoliko trenutaka. Zatim je Boris progovorio.
"Znaš li šta ovo znači ? Prekršio si pravilo. I to pred mojim očima. Ovako se ostaje bez svega Saša, bez života. Jel me shvaćaš ? "
U tom trenutku došla je Marija. Pogledao sam je. Bila je prekrasna u toj crvenoj haljini. Nosila je Lind pivo u ruci. Lupila je s njim od stol i rekla;
"Ok, dvije su pive pred tobom. Znaš o čemu se radi ." Bilo mi je jasno.
Ako otpijem Velebitsko odlazim sa Marijom, sa svojim izborom u novi život. Ako popijem Lind ostajem u poslu, ali gubim Mariju, i vjerovatno svoj život.
Pogledi Marije i Borisa u mene dizali su mi adrenalin, a situacija je stvarala napetost. Osjećao sam kako je ovo moja prilika. Ovo je kolosjek koji sam čekao. Pogledao sam Mariju.
"Na što se kladiš srećo ?" ,uzeo sam Velebitsko i nagnuo.

Otpio sam i spustio flašu. Nekoliko sekundi je prošlo u tišini. Tada se Boris okrenuo prema Mariji i rekao;
"Imala si pravo, Antonija. Postao je običan slabić." Izvadio je komad papira i stavio ga na stol pred mene.
"Ovo ti je otkaz, izvoli !" Bio sam u šoku.
Ne zbog otkaza, to sam očekivao, to sam htio. Nego, zašto Mariju zove Antonija? Zašto Marija nije sretna jer sam odabrao nas ? Zašto promatra Borisa kao da ga poznaje.
Izvadila je iskaznicu i rekla mi; "Nešto ti nisam pokazala". Pročitao sam "Unutarnja Kontrola".

Bio sam u totalnom šoku. Nisam znao što reći i što napraviti. Osjećao sam se pokradeno, sitno, iskorišteno.
"Kako si mogla ?" gledao sam je sav blijed.
"To mi je posao. Sličan tvome, samo malo delikatniji. Dakle, zbližio si se samnom to je dovoljno da dobiješ otkaz i pored krive naruzđbe." govorila je ozbiljno. Kao da je sasvim druga osoba. Nešto nevjerovatno. To nije bila žena koju poznajem..
Izašli su van.

Ostao sam sjediti neko vrijeme za stolom i pokušavao se skoncentrirati, da ne poludim. Gledao sam u komad papira ispred sebe, koji mi nije donio očekivan rasplet.

Nakon pola sata sjedio sam na plaži sam. Do mene nekoliko limenki pive. Sjedim u ležaljci i promatram kako se more ljeska na mjesečini. Vrtim film u glavi. Ne znam dal' da se smijem, il da plačem ? Pomišljam na samoubojstvo. Srušilo se i ono što sam najviše mrzio biti. Lažov i prevarant. Sada sam doslovno ništa.
U tim trenucima čuo sam korake u šljunku. Nisam se imao snage okretati. Bilo mi je svejedno tko je. Osoba je prošla sa moje lijeve strane i stala ispred mene na metar, dva.

Podigao sam pogled.
"Šta hoćeš od mene Marija? Pardon, Antonija !"
Podigla je ruku u kojoj je držala pištolj i uperila prema meni.
"Firma si ne može dopustiti da pričaš okolo da postoje agenti Linda. Preriskantno je. Moram te ubiti i to je dio moga posla." govorila je pomalo rastresenim glasom. Osjetio sam kako je nervozna i kako bih nešto morao učiniti da si spasim život. Nekoliko je trenutaka bila tišina. Moje umijeće govora je nestalo u sekundi. Shvatio sam da ne mogu nikuda, pucat će.

Prišla mi je na korak i njezino lice je izašlo na malo jače svijetlo. Vidio sam joj na licu suze i kako joj ruke drhte. Gledao sam je ravno u oči, očekivajući da će popustit. Zatim je rekla;
"Nisam ti lagala, Saša. Ti si se spasio kada si upoznao mene. Ti imaš sada novi život. Dovoljno si me zavolio da se odrekneš prokletog posla. Ja to nisam uspjela. Ja to nikada nisam uspjela. Slomljena sam. "
Okrenula je pištolj prema svojoj glavi i gurnula cijev u usta. Htio sam je spriječiti, ali čim sam ustao, povukla je obarač. Prosula je svoj mozak. Tijelo joj je palo kao pokošeno.

Nisam plakao. Nešto je u tom trenutku puklo u meni.
Nalet tuge koji se htio odraziti na van, negdje je zaglavio u mojim prsima i izgorio u želji. Osjetio sam potpunu prazninu i hladnoću...........


Danas se nalazim ponovo u ležaljci. Ista scena. Ja i piva. Samo, danas je sunčan dan, a leželjka se nalazi na brodu. Plovim za Veneziu. Zapravo, ovo nije klasično putovanje. Ovo je putovanje protiv moje volje. Putovanje koje će možda biti beskonačno.

Bježim od ponovnog pokušaja atentata na mene. Shvatio sam da će Lind poslati nekog drugoga. Mislim, da je samo pitanje vremena kada će me pronaći, ukoliko to budu željeli.

Osim kreditne kartice na kojoj ima puno novaca i sunčanih naočala, nisam ponio ništa sa sobom. Sve sam ostavio u Opatiji u hotelu. Postao sam bjegunac od firme za koju sam radio. Od danas se moram skrivati. Kada stignem u Veneziu, razmislit ću kuda dalje. Pala mi je na pamet Grčka. Možda ću tamo završiti, ili bar ostati neko vrijeme.

Sada samo želim promatrati zalazak sunca, i osjećati ovo malo vjetra koje najavljuje noć. Želim doživjeti svaki dašak, svaku boju i miris. Hoću proživjeti svaku od sekundi koje jure trenutku moje smrti.

Biti će zanimljivo vidjet kuda će me život odnijeti i koliko će trajati.

Ne bi bilo loše ostati na oceanu.