Show must go on...:)

Wind of change

četvrtak, 22.08.2019.

Malo se blesavo osjećam jer nakon sto godina pišem po ovom čudu, ali eto, došlo mi je.
Imam filing da sam zbog milijun eseja, podnesaka, seminara i diplomskog izašla iz đira za pisanje tekstova u kojima bi mogla izraziti ono što mislim. Subjektivnost sam na 5 godina morala pospremiti u ladicu i ful mi je čudno kad moram zastati na sekundu da nađem pravu riječ, a da nije "europeizacija", "diplomatski", "politika", "mnijenje" i slično.

Kad bih išla opisivati zadnjih 5 godina, ovaj post bi bio duži od diplomskog. Kad bih ga ipak stvarno išla pisati, činilo bi se da je tih 5 godina trajalo otprilike koliko i pisanje - svega par mjeseci. Ali nije. Trajalo je upravo toliko koliko jest i sadržavalo je upravo onoliko događaja koliko se u 5 godina može zamisliti - nebrojeno. Kao i svaki do sada, ti događaji su bili lekcija, dar, prilika, neprilika i još milijun različitih mogućnosti. Zamišljam ih u obliku mentalne mape pa nije ni čudno što ih opisujem samo meni znanim asocijacijama i slikama u glavi...

No, uglavnom. Faks je gotov. Imala sam u planu upisivanje apsolventske, ali nisam. Zašto, ne znam. Krivo mi je, ali i nije. Nešto od toga.
Gotova je i moja plesna karijera, tj. nije još. Ostalo mi je jedno natjecanje, najvišeg ranga, za tjedan i pol. Nakon toga vraćam uniformu i prepuštam svoje mjesto nekoj novoj, nadam se, jednako ambicioznoj curi. Ne mogu zamisliti život bez treninga, nastupa, živciranja, natjecanja i treme, ali vrijeme je... Bilo je to neprocjenjivo iskustvo. Milijun druženja, rođendana, izlazaka i sto drugih stvari sam propustila zbog te odore. Da mogu vratiti vrijeme... sve bih ponovila. Ne očekujem ni od koga da shvati jer je nemoguće. Znaju to samo one koje su, kao i ja, jedva čekale da sve napokon završi ("jer mi se ne da više!") pa plakale kad je bilo vrijeme da se pozdravi i ode. Mislim da ću jedan post, čisto za svoju dušu, nakon tog trenutka, posvetiti upravo tim godinama jer ne mogu, nakon svega, samo otići bez riječi.

Sviram i dalje i ne mislim prestati. Ta luda glazba mi je donijela milijun novih prijateljstava, putovanja, ludovanja i smijeha, a od nedavno i sreću u obliku njega :) Volimo se i dok pišem ovaj post ne mogu dočekati da se vrati s putovanja. Radost, osmijeh, ljubav, emocijeemocijeemocije...

I dalje oko sebe imam krug ljudi koji su tu i koji će tu i ostati i zahvalna sam na tome. Shvatila sam onu da nije bit u tome da imaš milijun ljudi oko sebe (znam da stalno spominjem brojeve, sori), nego njih nekoliko koji stvarno vrijede. Neprocjenjivo.
Bude mi žao neki put što su se neka prijateljstva zapustila, ugasila, čisto zbog neke udaljenosti, novih početaka ili neostvarenih "moramo na kavu" pa za 5 mjeseci "e sad stvarno moramo!", ali valjda je tako nekad davno bilo zapisano. Da mi je netko na kraju osnovne škole rekao "džabe plačeš, s 99% ljudi se nećeš družiti u daljnjem životu", ne bih mu vjerovala. Ali sada, puuno godina kasnije (ok, nije baš tako strašno, ali takav dojam imam) sam to naučila i sama.

***

Imam osjećaj da se čak ni sad, kad imam prvu, a uskoro i drugu, diplomu u rukama nisam puno promijenila u glavi. A onda sam danas kupila OK!, čisto da se malo prisjetim onog uzbuđenja i žara s kojim sam ga čitala prije 100 godina. Ljudi moji, skoro sam se ispovraćala kad sam otvorila prvu stranicu. Fakat smo blesavi ko teensi, samo (na svu sreću) to tad ne znamo. Inače, da, OK! mi je donio potvrdu da se ipak jesam promijenila i to za 360°. Eto, ipak neka korist od njega. :D

Inače, i dalje ne volim djecu, izbjegavam drame koliko god je to moguće, svađe, ljutnje i slične situacije, jer je puno ljepše ne imati to na pameti. Baš ono, ne kužim zašto sam prije u tome toliko uživala? Valjda se zasitiš nakon što proživiš dovoljno, slično kao i s alkoholom, izlascima, gledanjem lijepih dečkića itd itd. :D

Plovim mirno i staloženo, ono što je iza mene tamo će i ostati, ne vučem nikoga za rukav, ne molim, kukanje nije jedna od aktivnosti koje provodim. Želim, sanjam, volim, smijem se, zabavljam, učim, tražim nove interese, maštam, zamišljam, provodim, mijenjam i promatram.

E da, i sretna sam.

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

The ferris wheel
The ferris wheel, the wheel of fate caught her eye. And it became the dream of her whole life. Beautiful illusions Opis Online diary since 13/12/2008 Sreća? :) Sloboda Knjige Muzika Obitelj Prijatelji Putovanja Ples Sport Priroda Sunce Ljeto Plaža Where to? Jobs fill your pocket. Adventures fill your soul. Fouras, Francuska Lyon, Francuska Torino, Italija Milan, Italija Verona, Italija (2) Široki Brijeg, BiH Međugorje, BiH Ohrid, Makedonija (2) Csepreg, Mađarska Kőszeg, Mađarska Klagenfurt, Austrija Zürich, Švicarska (2) Luzern, Švicarska Prag, Češka Češky Krumlov, Češka Dresden, Njemačka Berlin, Njemačka Nürnberg, Njemačka Beograd, Srbija Târgoviște, Rumunjska Bukurešt, Rumunjska Constanta, Rumunjska Sofija, Bugarska Çorlu, Turska Istanbul, Turska Edirne, Turska Herceg Novi, Crna Gora Beauvais, Francuska Saint Aubin en Bray, Francuska Balagny sur Terrain, Francuska Sokobanja, Srbija Cork, Irska Bled, Slovenija Bohinj, Slovenija Cannes, Francuska Agen, Francuska Ljubljana, Slovenija Budimpešta, Mađarska Live each moment like your last!..^^ "I never think of the future. It comes soon enough." *"Life has no limitations, except the ones you make."* "Anyone who has never made a mistake has never tried anything new." *"Gravitation is not responsible for people falling in love."* "Peace cannot be kept by force. It can only be achieved by understanding." "We can't solve problems by using the same kind of thinking we used when we created them." Nobody can go back and start a new beginning, but anyone can start today and make a new ending. Life is an opportunity, benefit from it. Life is beauty, admire it. Life is bliss, taste it. Life is a dream, realize it. Life is a challenge, meet it. Life is a duty, complete it. Life is a game, play it. Life is a promise, fulfill it. Life is sorrow, overcome it. Life is a song, sing it. Life is a struggle, accept it. Life is a tragedy, confront it. Life is an adventure, dare it. Life is luck, make it. Life is too precious, do not destroy it. Life is life, fight for it. People are usually afraid to say what's on their mind. BELIVE IN YOURSELF! Never take life too seriously. Nobody gets out alive anyway. Don't be afraid to see what you see. Budi u mom naručju sve do svitanja, a onda ostani još malo. You never really stop lovin someone, you just learn to try to live without them. Voli me kada to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija. "Since I was a kid, I've been a dancer, and, of course, I'll always be a dancer till the day I die." The right thing to guide us is right here inside us. There are so many people out there who will tell you that you can't do it... What you got to do is turn around and say: WATCH ME! *Ako pogriješiš put, možeš se vratiti; ako pogriješiš riječima, ne možeš.* Blato može uprljati biser, ali ga ne može pretvoriti u blato. Bolje je jednom vidjeti nego stoput čuti. Ako se suzdržiš u trenutku srdžbe, izbjeći ćeš stotinu dana žalosti. Junaci pobjeđuju suze. Govorili su kako imaš prekrasne oči, zavodljive usne, a tek stas.. Sve sam to, eto, imala, a u sjećanju mi ostala samo tvoja leđa. Na njih me nitko nije upozorio, a najbolje ih pamtim. I nisu najteže prve riječi, već posljednje. credits Design: balloons Adjustment: murderscene	Wind of change četvrtak, 22.08.2019. Malo se blesavo osjećam jer nakon sto godina pišem po ovom čudu, ali eto, došlo mi je. Imam filing da sam zbog milijun eseja, podnesaka, seminara i diplomskog izašla iz đira za pisanje tekstova u kojima bi mogla izraziti ono što mislim. Subjektivnost sam na 5 godina morala pospremiti u ladicu i ful mi je čudno kad moram zastati na sekundu da nađem pravu riječ, a da nije "europeizacija", "diplomatski", "politika", "mnijenje" i slično. Kad bih išla opisivati zadnjih 5 godina, ovaj post bi bio duži od diplomskog. Kad bih ga ipak stvarno išla pisati, činilo bi se da je tih 5 godina trajalo otprilike koliko i pisanje - svega par mjeseci. Ali nije. Trajalo je upravo toliko koliko jest i sadržavalo je upravo onoliko događaja koliko se u 5 godina može zamisliti - nebrojeno. Kao i svaki do sada, ti događaji su bili lekcija, dar, prilika, neprilika i još milijun različitih mogućnosti. Zamišljam ih u obliku mentalne mape pa nije ni čudno što ih opisujem samo meni znanim asocijacijama i slikama u glavi... No, uglavnom. Faks je gotov. Imala sam u planu upisivanje apsolventske, ali nisam. Zašto, ne znam. Krivo mi je, ali i nije. Nešto od toga. Gotova je i moja plesna karijera, tj. nije još. Ostalo mi je jedno natjecanje, najvišeg ranga, za tjedan i pol. Nakon toga vraćam uniformu i prepuštam svoje mjesto nekoj novoj, nadam se, jednako ambicioznoj curi. Ne mogu zamisliti život bez treninga, nastupa, živciranja, natjecanja i treme, ali vrijeme je... Bilo je to neprocjenjivo iskustvo. Milijun druženja, rođendana, izlazaka i sto drugih stvari sam propustila zbog te odore. Da mogu vratiti vrijeme... sve bih ponovila. Ne očekujem ni od koga da shvati jer je nemoguće. Znaju to samo one koje su, kao i ja, jedva čekale da sve napokon završi ("jer mi se ne da više!") pa plakale kad je bilo vrijeme da se pozdravi i ode. Mislim da ću jedan post, čisto za svoju dušu, nakon tog trenutka, posvetiti upravo tim godinama jer ne mogu, nakon svega, samo otići bez riječi. Sviram i dalje i ne mislim prestati. Ta luda glazba mi je donijela milijun novih prijateljstava, putovanja, ludovanja i smijeha, a od nedavno i sreću u obliku njega :) Volimo se i dok pišem ovaj post ne mogu dočekati da se vrati s putovanja. Radost, osmijeh, ljubav, emocijeemocijeemocije... I dalje oko sebe imam krug ljudi koji su tu i koji će tu i ostati i zahvalna sam na tome. Shvatila sam onu da nije bit u tome da imaš milijun ljudi oko sebe (znam da stalno spominjem brojeve, sori), nego njih nekoliko koji stvarno vrijede. Neprocjenjivo. Bude mi žao neki put što su se neka prijateljstva zapustila, ugasila, čisto zbog neke udaljenosti, novih početaka ili neostvarenih "moramo na kavu" pa za 5 mjeseci "e sad stvarno moramo!", ali valjda je tako nekad davno bilo zapisano. Da mi je netko na kraju osnovne škole rekao "džabe plačeš, s 99% ljudi se nećeš družiti u daljnjem životu", ne bih mu vjerovala. Ali sada, puuno godina kasnije (ok, nije baš tako strašno, ali takav dojam imam) sam to naučila i sama. *** Imam osjećaj da se čak ni sad, kad imam prvu, a uskoro i drugu, diplomu u rukama nisam puno promijenila u glavi. A onda sam danas kupila OK!, čisto da se malo prisjetim onog uzbuđenja i žara s kojim sam ga čitala prije 100 godina. Ljudi moji, skoro sam se ispovraćala kad sam otvorila prvu stranicu. Fakat smo blesavi ko teensi, samo (na svu sreću) to tad ne znamo. Inače, da, OK! mi je donio potvrdu da se ipak jesam promijenila i to za 360°. Eto, ipak neka korist od njega. :D Inače, i dalje ne volim djecu, izbjegavam drame koliko god je to moguće, svađe, ljutnje i slične situacije, jer je puno ljepše ne imati to na pameti. Baš ono, ne kužim zašto sam prije u tome toliko uživala? Valjda se zasitiš nakon što proživiš dovoljno, slično kao i s alkoholom, izlascima, gledanjem lijepih dečkića itd itd. :D Plovim mirno i staloženo, ono što je iza mene tamo će i ostati, ne vučem nikoga za rukav, ne molim, kukanje nije jedna od aktivnosti koje provodim. Želim, sanjam, volim, smijem se, zabavljam, učim, tražim nove interese, maštam, zamišljam, provodim, mijenjam i promatram. E da, i sretna sam. \| 00:21 \| Komentari (1) \| On/Off \| Print \| # \| << Arhiva >> Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.