Tisucu x ja
Superheroj
Gospodin Mirko Mirković ustao je točno u 7:00 kao i svako jutro svakog radnog dana i počeo se spremati za posao. Iako je tek navršio četrdesetu, zbog svoje prorijeđene kose i pozamašnog trbuha već je odavao dojam srednjovječnog muškarca. Radio je u velikom poduzeću u kojem je bio samo jedan od mnogih. Po dolasku na radno mjesto, na stolu ga je čekala hrpa papira koje je trebalo pregledati i ispuniti odgovarajuće rubrike. Na kraju radnog vremena ostavio bi ispunjene papire na hrpi, a oni bi sutradan bili zamijenjeni novima. Nitko u poduzeću nije mu znao ime, vjerojatno mnogi nisu ni znali da postoji. Neugledan, tih i samozatajan, živio je dan za danom po ustaljenom rasporedu - ustajanje, odlazak na posao, boravak u uredu od 9:00 do 17:00, dolazak kući, lagana večera, financijska rubrika u novinama i odlazak na spavanje. Vikend se razlikovao jedino po tome, što nije morao odlaziti u ured, već je eventualne probleme rješavao kući.
Gospodin Mirković bio je jednostavna osoba i odgovarao mu je jednostavan raspored. Ipak, jedne večeri dok je ležao u krevetu, počeo je razmišljati o svom životu. Sve što je imao, naslijedio je od pokojnog oca (Mirka Mirkovića starijeg) i nikad se nije ženio, tako da je njegova plaća pokrivala sve njegove troškove. Njih i nije bilo previše, budući da je gospodin Mirković bio vrlo povučen te nije često izlazio. Iz istog razloga nije imao bliskih prijatelja - jedina osoba s kojom je bio u kakvom - takvom kontaktu bila je njegova majka. Drugim ženama kao da je bio potpuno nezanimljiv i što je duže razmišljao o tome, postajao je sve zlovoljniji. U jednom je trenutku poželjeo iz sveg srca da ima neku posebnu moć, poput superheroja kojeg svi cijene i svi mu se dive. Budući da je bio vrlo racionalan, već u idućem trenutku odbacio je tu zamisao i uz uzdah sklopio oči.
Idućeg se jutra probudio po običaju u 7:00, obavio sve potrebne radnje i krenuo na posao.Prolazeći kraj portira uljudno ga je pozdravio, no ovaj nije niti podignuo glavu. Gospodin Mirković ušao je u svoj ured u 8:55, sjeo za svoj stol i započeo još jedan radni dan točno u 9:00. U 12:30 krenuo je u kantinu na pauzu za ručak i tada je počeo primjećivati da se nešto čudno događa. Dvije djevojke pokraj fotokopirnog aparata su se hihotale i pričale o "onom uštogljenom starom momku", a on je sa zaprepaštenjem shvatio da misle na njega! Diskretno se nakašljao kako bi im dao do znanja da je u blizini, no one su i dalje nastavile komentirati njegov izbor odijela (što nije u redu sa tamnosivim odijelom, pitao se gospodin Mirković) i cipela (a što fali klasičnim crnim cipelama?). Prošao je pored njih i ušao u muški zahod, gdje je jedan njegov radni kolega prao ruke. Gospodin Mirković je i njega pozdravio, no čovjek je mrtav - hladan pročačkao zube prstom, pogledao se u ogledalo i izišao van. Sad se već počeo brinuti - znao je da nikome nije posebno zanimljiv, ali ponašati se kao da je nevidljiv... odjednom se sjetio onoga o čemu je razmišljao sinoć prije spavanja. Što ako je to istina? Što ako je zaista dobio supermoć - nevidljivost? Ne budi smiješan, rekao je samom sebi, takve se stvari događaju samo u filmovima! Vidno uzrujan, krenuo je u kantinu, odlučan da sam sebi dokaže kako je u krivu i kako se radi samo o čudnim slučajnostima. Sjeo je za jedan slobodan stol i zamalo pao sa stolice od zaprepaštenja, kad je čuo čovjeka za susjednim stolom kako se žali kolegi što baš danas nema onog Markovića ili Mirkovića, kako li se već zove, a treba mu hitno dovršiti onaj važan predmet koji mu je jučer ostavio na stolu!
U tom času gospodin Mirković je šokirano shvatio kako je zaista nevidljiv i to, kako se čini, svima oko sebe! U napadu panike izjurio je iz kantine, uletio u svoj ured i pokupivši aktovku i sako, pobjegao na jedino mjesto koje je smatrao sigurnim - kući.
Neko se vrijeme samo izbezumljeno šetkao uokolo, a zatim se dosjetio i nazvao majku. Podigla je slušalicu odmah nakon prvog zvona, na što ju je on zasuo bujicom riječi. Užasnuto je slušao kako njegova majka komentira nekome u pozadini da se sigurno radi o pogrešnom broju kad pozivatelj ništa ne govori, a zatim spušta slušalicu. To je značilo ne samo da je bio nevidljiv drugim ljudima, već ga nisu mogli niti čuti - na neki način, uopće nije ni postojao! Bilo je to ostvarenje njegovih najgorih noćnih mora. Često se osjećao nevidljivim, a sad je to zaista i postao. Sjeo je na rub svog kreveta da razmisli što i kako dalje. Razmišljao je i razmišljao, ali nije došao ni do kakvog posebnog zaključka............
Živio je tako gospodin Mirković iz dana u dan, potpuno nevidljiv ostatku svijeta. Zapravo, što se ostatka svijeta tiče, Mirko Mirković nikad nije niti postojao. U trgovini uopće nisu primjećivali kada bi ušao pa se, hoćeš - nećeš, počeo posluživati sam. S vremenom su mu prestala stizati službena pisma i računi, tako da mu ni plaća nije nedostajal budući da nije imao aposlutno nikakvih troškova. Iako je većinu svog odraslog života proveo anonimno, ipak je u svakom trenu bio siguran tko je i što je, ali sada ni sam nije bio sasvim uvjeren da uopće postoji. Cijela situacija ga je počela jako nervirati i po prvi put u svom životu, gospodin Mirković je poželio biti netko poznat, upadljiv, intrigantan. U njegovoj se glavi počela oblikovati jedna ideja, sasvim neobična za tako nemaštovitu osobu poput njega: napravit će nešto, čime će zasigurno privući pozornost! Sjeo je za stol i prihvatio se izradeplana, a kad je ustao od stola, na njegovim je usnicama titrao gotovo vragolast smiješak...
Toga petka gospodin Mirković je ustao, obukao se i otišao do obližnje poslovnice banke. Ušetao je unutra u vrijeme najveće gužve i nonšalantno zašao iza šaltera u službene prostorije, te započeo prazniti blagajne. Bilo je samo pitanje vremena kada će naići jedna od blagajnica i primijetiti što se događa. Usred posla zatekli su ga glasni povici i kad je provirio sprijeda, imao je što vidjeti: grupa naoružanih pljačkaša glasno je od blagajnice zahtijevala novac! Neka je žena vrisnula, a jedan od pljačkaša s tanjim živcima počeo je nekontrolirano pucati. Svi su se instiktivno bacili na pod - svi, osim gospodina Mirkovića koji je i dalje zabezeknuto stajao na mjestu, ne vjerujući svojoj lošoj sreći.
Odjednom je osjetio užasnu bol u prsima - pogodio ga je jedan od zalutalih metaka! Spuznuo je na pod, dok se nedaleko njega nastavljala drama. Ubrzo je stigla policija (jedna od službenica kradom je pritisnula tajni alarm) i situacija se pretvorila u talačku krizu, dok je on ležao na podu krvareći i dalje neprimjećen od bilo koga. Počeo je već pomalo gubiti svijest i u tom trenu doživio je ukazanje. Da se radilo o filmu, ukazao bi mu se anđeo ili barem kakva vila, no pred našim se junakom ukazao patuljak. Pravi pravcati patuljak glavom i bradom, a posebno bradom, budući da je bilo nemoguće ne uočiti je. Bila je jako duga, jako raščupana i jako žuta, a njezin je vlasnik bio isto tako jako namrgođen. "Što je, što buljiš? Imaš možda nešto protiv osoba nižeg rasta?!", obrecnuo se na zabezeknutog gospodina Mirkovića. Kako on nije uspio smisliti nikakav odgovor, ljutiti se patuljak još više zajapurio: "'Ajde, 'ajde, nemam ja tu cijeli dan! Govori više, što si me zvao?!" Ni ovaj put nije dobio odgovor, pa se malo smekšao i uz puno gunđanja i mrmljanja objasnio gospodinu Mirkoviću kako je upravo on njegov osobni anđeo čuvar, koji se pojavljuje u trenucima najveće nevolje. Na nimalo suptilan način poručio je svom štićeniku da "prestane cmoljiti bez razloga i izvuče glavu iz guzice, jer svi smo mi jedinstveni i kao takvi posebni" i nestao uz iziritirani zamah ruke. Sve je to skupa ipak bilo malo previše za gospodina Mirkovića, koji je odabrao trenutno najjednostavnije rješenje - onesvijestio se.
Kad je došao svijesti, upravo ga je ekipa hitne pomoći polagala na nosila i odvozila u bolnicu. Tamo su ga zadržali na oporavku tjedan dana i čitavo to vrijeme nije ni riječ izustio. Svi su se čudili tajanstvenom pacijentu kojeg nisu mogli identificirati budući da nije govorio, a uz sebe nije imao nikakve osobne dokumente. On je, pak, mirno ležao, dok mu se samo jedna misao vrtila po glavi: "Vide me, svi me oni vide!"
Čim su ga otpustili iz bolnice, uputio se ravno kući, otvorio ormar i pobacao sva svoja siva odijela i klasične crne cipele. Otišao je u grad i kupio traperice, narančastu majicu i tenisice. U trgovini se upustio u razgovor s potpunim strancem i počastio ga pićem. Čovjek mu je ponudio posao trgovačkog putnika i prihvatio ga je.
Upitate li danas bilo koga zna li možda nekog gospodina Mirkovića, odgovorit će vam: "Mirka? Kako ga ne bih znao, mislim da nema toga tko ga ne zna! Zaista je upadljiv sa svojim stilom odijevanja i ima prilično intrigantan način razmišljanja. Znate što, kad malo bolje razmislim, mogao bih se složiti s njim - svi smo mi jedinstveni i kao takvi posebni."
Prosjecna placa jedne neprosjecne kucanice
Nedavno sam ostala bez posla i bila prisiljena privremeno postati kucanicom. Nisam tipicna kucanica - ne uzivam u kucanskim poslovima, ne volim biti zatvorena u kuci cijeli dan i mrzim kuhati. Kako imam vremena napretek, radila sam malo na statistikama i evo do cega sam dosla:
pri izradi sam uzela u obzir poslove koje inace radi svaka kucanica, samo sam ih prilagodila sebi (a to znaci da mi nije na kraj pameti raditi vecinu navedenih stvari svakodnevno, vec prosjecno jednom tjedno).
- briga o djetetu (ukljucuje hranjenje, oblacenje, odrzavanje higijene, setnju, provodjenje kvalitetnog zajednickog vremena) = 200 kn dnevno = 6000 kn mj.
- pranje, vjesanje, skidanje, slaganje i pospremanje rublja (ne peglam hehe) = 100 kn po masini = 500 kn mj.
- kuhanje = 50 kn po obroku = 200 kn mj.
- usisavanje/metenje = 50 kn = 200 kn mj.
- pranje poda = 50 kn = 200 kn mj.
- pranje sudja = 50 kn = 400 kn mj.
- pravljenje kreveta = 30 kn = 360 kn mj.
- asistiranje Dragom pri radu na racunalu = 15 kn po satu = 200 kn mj.
- kupovina i nabavak namirnica = 50 kn po odlasku = 200 kn mj.
- ciscenje stednjaka = 30 kn = 240 kn mj.
- iznosenje smeca = 30 kn = 120 kn mj.
- sredjivanje kuce = 50 kn = 200 kn mj.
Izvorno je postojala i stavka brisanje prasine, no Dragi se usprotivio odlucno ustvrdivsi kako ja to nikad ne radim (aha...), pa se ne racuna.
Kad zbrojimo sve navedeno, prosjecna mjesecna placa jedne neprosjecne kucanice (mene), iznosi 8820 kuna.
Kad sam ovu listu pokazala Dragom, on je slavodobitno izjavio: "Ali ja RADIM!" A ja sam na to mirno odgovorila: " I ja sam radila do nedavno, uz sve nabrojano."
Ladies and gentlemen, I rest my case.
Dodji, duso, evo ti bomboncic...
Gledam i citam u posljednje vrijeme o intenziviranju napora na raskrinkavanju i hvatanju pedofila. Pa je bilo govora, kao sto je to slucaj u Americi, da se za osudjene pedofile objavi nekakva javna lista s imenom i prezimenom doticnih, kako bi se upozorilo ljude u cijoj se blizini nalaze (stanuju ili rade). I onda se javljaju dezurni dusebriznici - represija, krsenje osnovnih ljudskih prava, treba svakom dati drugu sansu i slicno. A ja jasno i glasno kazem NE! I opet NE!
Kao ravnopravnom clanu nekog drustva svakom pojedincu pripadaju odredjena prava i povlastice. Isto tako, svaki pojedinac je duzan slijediti pravila i zakone drustva ciji se pripadnik smatra. A pedofili su bolesnici. Ne, nisu samo za mene, oni su medicinski dokazano bolesni ljudi. I tu nema ni najmanje sanse za nekakvo poboljsanje tipa "Joj, pardon, eto slucajno sam zlostavljao 6 - godisnjeg djecaka, nece se vise ponoviti". A pedofili nisu samo stari jarci koji sline nad srednjoskolkama. To su i dragi djedice iz susjedstva koji dijele bombone djeci na djecjem igralistu. Pa su to fini i tihi muskarci srednjih godina koji su jako prijateljski raspolozeni prema maloj 8 - godisnjoj susjedi. Pa su to i 25 - godisnjaci koji preko Interneta dogovaraju sastanke sa 10 - godisnjacima. Ima ih svakakvih. Jedno im je zajednicko - to su psihicki bolesni pojedinci kojima nikakva rehabilitacija ili reintegracija nece pomoci da prestanu biti prijetnja drustvu u kojem se nalaze.
Iz tog razloga porucujem svima koji se prepoznaju u ranijem opisu dezurnih dusebriznika:
iduci put kad dignete glas za pomilovanje nekoga tko je zlostavljao, mucio, psihicki slomio i/ili ubio dijete, probajte pomisliti kako bi bilo da je to bilo VASE dijete. Ili da je pedofil bio vas otac/brat/suprug/prijatelj. Biste li onda trazili jednaka prava i sanse za sve? Ja imam dijete, malu djevojcicu. I da se njoj sto desi, kvragu i humanizam i razumijevanje bliznjih. Nema druge sanse. Jer oni su svoju sansu imali - sansu da svojim udjelom u drustvu doprinesu integritetu i razvoju toga drustva. Tu sansu su profuckali vlastitim izborom,a vi im onda dajte drugu. Samo ih ne saljite vani medju nas, zadrzite si ih. Pa ih preodgajajte. Sigurno se vise nista slicno nece ponoviti... ako ne budu imali prilike za to.
Religija - Crkva 1:0
Lutajuci malo tudjim blogovima, primijetih da mnogi pricaju o religiji, tocnije o Crkvi kao organizaciji. Pa da i ja dam osobni obol tematici - problematici.
Krenimo redom cudnim putevima moga uma...
RELIGIJA
Super stvar. Uci nas samo dobrome. Bitno je vjerovati, u bilo sto. Bez vjere, gubis i nadu, a onda si paraliziran. Prakticna religija, ili primjena vjerskih nacela i principa u svakodnevnom zivotu bolje upravlja nasim postupcima i regulira drustvo od bilo kojeg drzavnog zakona. Kad religija nije dobra? Kad se uzima dogmatski, namece se drugima i time im se oduzima pravo vlastitog izbora. Kad predje u fanatizam, pa postane opravdanje za svaki nas postupak. Kad etiketira sve one koji nisu "mi" - ne kao drugacije, nego kao losije.
CRKVA
Mjesto (i nacin) organiziranja religije. I to je ono sto mi para uho i bode me u oko. Zasto religiju treba organizirati? Vjera je skup nasih stavova i uvjerenja koji se manifestiraju kroz nase ponasanje. Ona spada u duhovnu dimenziju, pa ne vidim razlog da se svrstava u razne kategorije. Da unaprijed osujetim svaki komentar na temu Boga - ovdje ne pricam o Bogu, nego o ljudima i onome sto oni misle/vjeruju. Tocnije, o onome sto ja mislim/vjerujem.
Radi lakseg snalazenja, numerirat cu podsekcije na koje se imam namjeru osvrnuti.
1. Odlazak na misu
Odredjeni broj ljudi po prirodi je introvertiran i ne voli svoje privatne stvari dijeliti ni sa kime. Njima je draze svoje duhovne potrebe zadovoljiti u miru i tisini svoga doma. Odlazak na mjesto puno stranaca ih inkomodira. Zbog toga nisu nista manje vjernici.
2. Sakramenti
"Vjera je stvar slobodnog izbora", "Svi smo isti pred Bogom", "Ne sudi, da ti ne bi bilo sudjeno" - zvuci poznato? Da, i ja sam gledala taj film, zvao se "UTOPIJA". Dijete se rodi: "Onda, kad je krstenje?", dijete krene u skolu: "A zasto ti ne ides na vjeronauk kad svi idu?", covjek trazi posao: "Tako, znaci niste katolik...", par se zeli vjencati u crkvi: "A vasi roditelji? Jesu li oni katolici? Idu li redovno na svetu misu?" i tako dalje i tako dalje.
3. Vjernik/nevjernik
Nije vjernik onaj tko redovito ide na misu i ispovjeda se, vjernik je svaka osoba koja zivi u skladu s vjerom, tj. osnovnim moralnim nacelima vjere. Kad me pitaju jesam li vjernica kazem da, iako nemam sakramente, ne idem u crkvu i nisam vjencana u crkvi. "A vjerujes li u Boga?" - u starca s bijelom bradom koji sjedi na oblaku i blagonaklono nas promatra ne. U jedan i jedini, visi i nedokucivi kozmicki princip da. "Pa kakva si ti to onda vjernica?!" Empaticna, altruisticna, volim ljude, djecu, zivotinje i svijet oko sebe. Nastojim pomoci ako je to u granicama mojih mogucnosti, zivim prema devizi "Ne cini drugima ono sto ne zelis da se cini tebi". Nisam zavidna, osvetoljubiva niti zlobna. Vjerujem da su ljudi u svojoj biti dobri i da u svakom ima pozitivnoga. Ne lazem, kradem, varam, ne opijam se i ne drogiram se. Pa mi VI recite kakva sam ja to vjernica.
Ne smatram se losijom ili manje vrijednom osobom od nekoga tko, za razliku od mene, svako nedjeljno jutro provodi u crkvi.
4. Ispovijed
Jednom sam probala, jer sam imala silnu potrebu. Svecenik me pitao jesam li katolik i imam li sakramente. Odgovorila sam iskreno i nije me htio saslusati. To je jedan medju sto, ali ja sam naletjela bas na tog jednog. Dajem drugu sansu, ali ne da bi me netko ponovno povrijedio i ponizio.
Svecenik je zastupnik Boga na Zemlji. Ima pravo odrijesiti me grijeha, pruziti mi simbolicki oprost za kojim zudim. On takodjer ima pravo pogrijesiti, ali NEMA pravo svjesno zivjeti porocno, a istovremeno odlucivati o mojim grijesima! Njegov je posao pokusati razumjeti i oprostiti i nema pravo gledati s visoka jer je takodjer samo covjek.
5. Propovijed
Govoriti jedno, a raditi drugo = lose. Opominjati druge, a sam ciniti ono na sto ih se opominje = lose. Svecenik obnasa takvu duznost da bi nam trebao biti uzor i svoje rijeci potkrepljivati osobnim primjerom. I cemu sva ta halabuka oko vatre paklene, vjecnih patnji i nezamislivim kaznama? Nije li ljepse (i daleko produktivnije) orijentirati se na pozitivno? Nismo vise nepismeno stado iz 14. stoljeca, ako smo psihicki zdravi i odrasli, mozemo i sami procijeniti i odvagnuti posljedice svojih djela. Nije nas potrebno ucjenjivati, zastrasivati i prijetiti. Osoba sa zdravim moralom nece namjerno napraviti lose, vec i radi sebe same postupati upravo u skladu s tim moralom..
6. Celibat
NIJE prirodno suzdrzavati se od svega tjelesnog. NIJE nam Bog rekao: "Cuj, ako ces posvetiti zivot mojoj sluzbi, zaboravi seks". Svecenik se ne pretvara u stroj bez emocija. Izgleda da je samo katolicka crkva u pravu, kad se svecenici drugih vjeroispovijesti normalno zene i imaju djecu. Kako onda oni najnormalnije obnasaju svoje svecenicke duznosti? Djeco, necete oslijepiti ako masturbirate (najgora nuspojava su zuljevi na dlanovima i ukoceni prsti).
7. Krscansko milosrdje
Uvijek treba pomagati potrebitima. Treba li mi Crkva da mi to kaze? Ako toga i sama nisam svjesna, nicije rijeci me nece navesti da postanem takva.
Bio je rat, zracna opasnost. Trgovine nisu radile, a nismo imali kruha. Otac je na bicikli otisao u zupu u kvartu da ih zamoli kilo brasna da sami umijesimo kruh. Pitali su ga gdje mu je socijalna iskaznica i rekli da mu ne mogu dati brasno jer je ono za potrebite. Bila je to ista crkva u koju je moj otac redovno donosio odjecu za Caritas 20 godina.
8. Inkvizicija
Crkva je stotinama godina sustavno mucila, zlostavljala i ubijala sve one koji se nisu slagali s njenim ucenjima. Tu cinjenicu nista ne moze i nece promijeniti. Sad su se ispricali, pa je ok. A mozda, da se Hitler ispricao svim Zidovima umjesto sto se ubio, bi sve bilo ok?
9. Stavovi Crkve
Crkva apsolutno ima pravo komentirati sto god zeli. I mi apsolutno imamo pravo komentirati sve sto mi zelimo. KOMENTIRATI. Bilo tko, pa tako i Crkva kao institucija, ima pravo iznositi svoja stajalista i misljenja o svakoj temi. NITKO nema pravo govoriti drugima kako da zive, ukoliko njihov nacin zivota ne ugrozava druge. Ubiti je grijeh - tocno. Svako pravilo ima iznimke. Pobacaj je grijeh. Ako te netko silovao, nemoj pobaciti jer je to grijeh. Poludi i unisti zivot i tebi i tom buducem djetetu koje mozda nikad neces zavoljeti jer nije plod ljubavi, nego zla. Ako si zatrudnjela s 15 godina, ne pobacuj jer je to grijeh. Iako zivis u primitivnoj sredini gdje ce svi osuditi i tebe i dijete. Iako ces najvjerojatnije napustiti skolu i zivjeti kao polupismena kucanica bez potpore oca djeteta. Cuj, pogrijesila si, pa zasto ne bi citav zivot snosila posljedice.A dobro, sad si udana pred Bogom i ljudima. Ajmo, ajmo, mnozite se! Sto vise, to bolje! Pa sto ako nemate sto jesti, ima u puckoj kuhinji hrane i u Crvenom krizu odjece. I kakve to ima veze sto ste u braku i podstanari ste, oboje dobili otkaz? Ako ste vec trudni, normalno da cete zadrzati dijete, kakva kontracepcija!
Pa kad smo vec kod toga, grijeh je i umjetna oplodnja jer je neprirodna. Puno je prirodnije usvojiti jadno napusteno tudje dijete, nego pokusati dobiti vlastito umjetnom oplodnjom ako ne ide prirodnijim putem, jelda.
Bas je interesantno da su sve te stavove izrazili svecenici, koji nemaju (ili ne bi trebali) imati djecu, a uostalom muskarci su i nema sanse ni u teoriji da bi mogli ostati trudni i uopce razmisljati o tome zadrzati dijete ili ne.
10. Zavjet siromastva...
... nam propovijedaju svecenici u zlatnim haljinama, s ogromnim trbusima od skupih delicija i probranih vina. Nakon propovijedi, skupljaju novac od nezaposlenih, umirovljenika i socijalnih slucajeva za donacije Majci Crkvi. Dragi mjestani, treba nam treca crkva u nasem selu, pa neka svaki od vas 340 dade svoj prilog, a za vase potrebe ce se Bog pobrinuti. Krstenje? Moze, 200 kuna. Vjencanje? Moze, 150 kuna. Da, i ove godine blagoslivljamo kuce, ne zaboravite pripremiti kuvertu s 200 kuna.
11. Svecenik
Cula sam da protestanti imaju i svecenice. Vecu glupost u zivotu nisam cula. Pa zna se da je za obnasanje sluzbe Bozje sposoban jedino svecenik, odnosno muskarac. Ako bas zele, zene mogu u casne sestre, pa kad vec nece radjati i brinuti se za obitelj sto je zenina primarna funkcija, imaju skrbiti o potrebama svecenika. Nek metu, peru, ciste i kuhaju. Da, svi smo ravnopravni, samo svatko treba znati svoje mjesto.
Znate, ja vam nisam katolik i ne idem na misu. Vjerujete u Boga? Lijepo. Vjerujete li i u same sebe?
Ugodan dan svima, pa i njima. "Zivi i pusti druge da zive."
STO sam ja?
Bas volim slusati Panic!At The Disco i FallOut Boy (aha, emo!). A do relativno nedavno sam intenzivno slusala Green Day, The Offspring i Prodigy (aha, punkerica!). Iako, jako volim i Eminema i imam sve njegove albume (aha, rapperica!). Uzivam u starim hitovima Duran Durana i Blura, a svidja mi se i Jovanotti (aha, pop!). Neki od najdrazih bendova su mi No Doubt, Jethro Tull i Pearl Jam (aha, rockerica!)......
Lista bi se tako mogla nastaviti unedogled, ali zaista nema smisla.
Sto je pjesnik htio reci? Nije vazno sto si, nego tko si.
Snovi
Koje ja gluposti sanjam, ne bi covjek vjerovao.
Kao, idem preko neke livade i naidjem na ovna. Posto sam 100% - tno gradsko dijete koje je ovna vidjelo samo u djecjoj slikovnici (ili je to bila ovca?), skoro umrem od straha i okrenem se nazad. A iza mene bik. Pravi, s rogovima i balavom njuskom i velikim mudima. Sad vec panicarim i taman kad pomislim kako mi nema spasa, zacujem glasove. Prema meni idu Mary Kate i Ashley Olsen. Pristojno pozdrave, priblize se svaka svojoj zvjerki i nestanu skupa s njima, a ja ostanem zbunjeno stajati nasred puste livade...
... koja se pretvori u pjescanu obalu. Predamnom sumi more, valjda neki ocean, tko bi znao. Krenem prema moru, dok mali racici u panici bjeze. Zabavljena, pratim ih pogledom i sledim se. Malo dalje stoji neka zenska, plavusa u dugoj haljini i bulji u mene. Izgleda mi kao neka cudakinja, a dojam samo pojacava lav koji mirno stoji pokraj nje. Da, lav. Pa sto je ovo, pomislim, izgleda da sam zalutala na sastanak nekih fanaticnih zastitnika zivotinja ili bar neke bizarne sekte. I dok se ja tako mislim, plavusa izvuce zlatnu vagu (Otkud? Nisam primijetila da ima dzepove?) i pocne govoriti. Vidim da joj se usne micu, ali ne cujem sto govori. A ocito se obraca meni, jer i dalje bulji u mene. Odjednom se nebo zamraci, more se uzburka, a iz pijeska pod mojim nogama pokulja stotine skorpiona. Odskocim s krikom...
... i zateknem se usred sume. Oko mene samo stabla, tiha i nepomicna. Sve odise spokojem, pa se pocnem opustati. Setam polako, ne misleci ni na sto. Osluskujem zvukove sume: cvrkut ptica, brbljanje vjeverice, udaljeni zubor potoka ili rijeke, suskanje grmlja... suskanje grmlja?! Paraliziram se i sa strepnjom pogledavam prema zlokobnom grmlju, pokusavajuci odluciti da li da pobjegnem ili ostanem. Grane grmlja se zatresu, a pred mene iskoci covjek - ne, konj - ne, kentaur! Sad sam vec sigurna da sam totalno prolupala. Nakon pocetnog zaprepastenja, primijetim da frajer u rukama drzi napeti luk (uz cinjenicu da je neopisivo zgodan i u savrsenoj formi). Pogleda me totalno nezainteresirano, frkne i otrci (ili odgalopira?) dalje. Izgubljeno nastavim bauljati po sumi, vise manje u smjeru one vode ciji sam zubor ranije registrirala. Zvuk vode koja tece sve je glasniji i razmicuci dvije grane pred licem konacno ugledam rjecicu. Kako to vec ide, covjek nigdje mira nema, pa se kraj rijeke vec nalazi stado koza. Imaju i kozlice, slatke, male, bijele vrazicke, ali im se ne usudjujem previse pribliziti jer ih budno pazi jarac opakog izgleda. Na sigurnoj udaljenosti od ostrih rogova spustam se do obale rijeke i bas kad sam namjeravala zagrabiti malo vode u dlan da se napijem, u vodi, ispod svog odraza, ugledam covjeka. Ne samo da nije utopljen i mrtav, nego mu oci blistaju dok se zavodljivo smjeska i ocito se jako dobro zabavlja. Osjecam kako me zove k sebi, vuce sve blize... naginjem se sve vise i vise... a iz rijeke iskace najveca i najgadnija ribetina koju sam u zivotu vidjela! Razjapivsi ogromna usta puna ostrih zubi, odvlaci me u mracne dubine i...
... budim se s krikom. Samo san.
Bas gluposti. A sto je najbolje od svega, uopce to nisam sanjala. Upravo sam sve izmislila kako bih vas zabavila. Nagradno pitanje glasi: koja se zajednicka tema provlaci kroz cijelu pricu? Tko pogodi, dobiva... osobnu satisfakciju i potvrdu da je bistar i ostrouman. Vas red.
Ah, ta djeca
Haarg je sjedila i cistila ljudice za rucak. Iskreno, njoj su se pomalo gadile onako gole i blijede, ali njen muzjak Gwuk ih je volio jesti i to cijele, skupa s glavama. Razmisljala je u Gwuku, najimpresivnijem alfa muzjaku kojeg je ikad vidjela. Prekrasne, blistavo zelene ljuske, veliki ocnjaci i snazan rep. I taj je muzjak odabrao bas nju za parenje! A onda su misli otisle na sasvim drugu stranu. Njihovo jedino mladunce, Frokk, ju je u zadnje vrijeme pomalo brinula - imala je neke cudne ideje o jednakosti i pravima svih zivih bica. Smijesno, pomislila je Haarg dok je odsutno oblizivala krv s kandze.
Iz razmisljanja ju je trgnuo zvuk suljanja iza njenih ledja - Frokk se pokusavala neprimjetno prikrasti i zaskociti majku s ledja, ali Haarg je bila brza. Upozoravajuce je zarezala i skljocnula ocnjacima. To je bilo dovoljno da se mladunce smiri i umjesto toga rece: "Majko, umirem od gladi. Sto je danas za rucak?" "Ljudice", odgovorila je Haarg. "MOLIM?!" vrisnula je Frokk. "Ne mogu vjerovati! Iako znas moj stav, ti ih i dalje jedes i cak ocekujes da i ja to cinim!" Haarg je duboko uzdahnula: "Ma daj, molim te. Sad ces mi jos reci da su ove ljudice zapravo inteligentne i da osjecaju bol." Frokk je na to frknula njuskom: "Upravo tako! A ti se ponasas kao da su niza bica!" "I jesu niza bica!" riknula je Haarg. "Pogledaj ih samo! Mali, slabi, bez repa i kandzi, niti rezati ne mogu! Stvoreni su da budu plijen!" Frokk se bez rijeci okrenula i demonstrativno izasla iz spilje.
Deset minuta kasnije, zvuk teskih koraka najavio je Gwukov dolazak. Lov je bio uspjesan, sudeci po velikom komadu mesa koji mu je visio iz krvavih celjusti. Prisao je svojoj zenki i prisno je ponjusio, na sto je ona grleno zarezala od zadovoljstva. "Gladan sam", progundjao je Gwuk. " Haarg je pred njega iznijela svjeze pecene ljudice i pridruzila mu se u gozbi. Kad je zavrsio, Gwuk se zadovoljno oblizao. "Dobro je bilo. Sit sam", rekao je. Prisao je blize Haarg i blistavim ocnjacima zagrizao u njezin vrat. To je bio znak da je spreman i voljan i Haarg mu se, kao i uvijek, pokorila. Spremila je ostatak ljudica za slucaj da Frokk kasnije ogladni i predomisli se i krenula u utrobu spilje za svojim muzjakom.
5 stvari
Klasicna lista "5 stvari koje...". Samo ova je moja.
5 stvari koje volim:
- kada me moja curica spontano zagrli i kaze "mama, ti si moje zjato i ja te puno vojim"
- kad se trgnem usred noci iz ruznog sna, pa se okrenem dragom i zagrlim ga, znajuci da sam sigurna
- kad se nadjem s nekom, meni dragom osobom koju nisam dugo vidjela i primijetim da je i njoj jednako drago sto me vidi
- dijeliti svoje misljenje, stavove i vrijednosti s drugima (ne nuzno istomisljenicima)
- znati da me netko cijeni, voli i postuje (sve je u osjecaju)
5 stvari koje ne volim:
- uskogrudne, primitivne, dvolicne, beskrupulozne, povrsne, plitke, neiskrene, bezobzirne, samozive, zlobne, prepotentne, bezosjecajne ljude
- hladnocu, maglu i vlagu
- buditi se rano ujutro (nikad necu postati jutarnji tip, bez obzira koliko se trudila)
- obecavati ako nisam sigurna da obecanje necu ispuniti, radije kazem "mozda"
- kad se necemu dugo veselim i planiram, pa u zadnji tren plan propadne
5 stvari koje me (uzasno) zivciraju:
- kad ZAPOSLENI (uglavnom na dobrim i sigurnim radnim mjestima) kazu kako ima posla, samo su ljudi previse izbirljivi i ne zele raditi. Gospodo, a zasto vi onda sjedite u kancelariji umjesto da cistite wc-e ili kopate kanale?
- kad prelazim zebru i vozac, umjesto da stane tih 20 sekundi, dade po gasu da projuri tik ispred mene
- stanje u nasem zdravstvu ( nepotrebno komentirati)
- kad ulazim u trgovinu/knjiznicu/javnu ustanovu i pristojno pozdravim, a zaposlenik me uredno ignorira i niti glavu ne podigne s novina/krizaljke/kompjutera
- sablaznjavanje nad trivijalnostima i istovremeno presutno prihvacanje ozbiljnih drustvenih problema
5 stvari koje me plase:
- smrt
- ples (nezdrava fobija)
- fanatizam
- neuspjeh
- samoca
5 stvari koje nisam jos napravila, a voljela bih:
- posjetiti London
- nauciti svirati bubnjeve
- otici na tecaj ronjenja s bocama
- rijesiti se fobija
- naci svoje mjesto u svijetu
5 stvari koje me fasciniraju:
- sposobnost nekih ljudi da u svemu vide pozitivno
- moderna tehnologija
- cudo zvano zivot
- mitoloska bica
- zivotinjski svijet
5 stvari zbog kojih sam ponosna na sebe:
- brizna sam majka
- dobra sam prijateljica
- kukam, ali ne odustajem
- sposobna sam sama suditi o svemu i donijeti vlastiti zakljucak i odluku
- nisam opsjednuta sminkom, trendovima i poznatima
5 stvari zbog kojih mi je zao:
- nisam dovoljno samostalna i poduzetna
- kad god izgubim kontakt s nekim meni bliskim
- sto u humanim zanimanjima kojima je primarna svrha pomagati drugima danas uglavnom rade oni gladni moci i novaca
- sto ljudi sve manje citaju
- sto ne mozemo birati svoju rodbinu kao sto biramo prijatelje
5 stvari koje ne znate o meni:
- isla sam u glazbenu skolu
- kuham samo ako moram
- htjela sam biti veterinar
- alergicna sam na laktozu
- nemam vozacku dozvolu i nemam zelju imati je
Ima jos puno 5 stvari, a ovo su samo neke od njih, pisane redoslijedom kako su mi padale na pamet. Ugodan dan vam zelim.
Nije u soldima sve
Idem ja tako u bolnicu po neke nalaze, bas negdje pred Bozic. Pred vratima ciganka, prodaje katolicke kalendare. Pokusavam je zaobici, ali zena se ne da. Preprijeci mi put i mase kalendarom pred nosom. Pristojno se zahvalim i kazem kako mi ne treba kalendar jer ga vec imam (i imala sam ga, kupila ga prije par dana). A ona me poprijeko pogleda i s visoka odgovori :"Gospoja, nije stvar u tome jel' ti treba, nego da pomognes siromasi." A ja, nezaposlena majka malog djeteta, stoicki posegnem u novcanik. I nemam papirnatih, samo kovanice. Ispraznim pretinac i u njenu nestrpljivu ruku istresem 6,50 kuna. Ona ih prebroji i rece: "SAMO TO?"
Okrenem se i odem bez rijeci. I bez kalendara. Od tada vise ne dijelim novce.
Kazu nasi stari da je zdravlje najvaznije i da to ne shvacas dok ga ne izgubis. E pa dragi nasi stari, izgubila ja to moje zdravlje i znate sto? Nisam imala novca da platim doktora privatno, a ovako sam cekala 3 mjeseca da dodjem na red za pretrage pa se stanje dodatno zakompliciralo. A mozda to vama nije potpuno jasno, dragi moji stari, jer u vase vrijeme nije bilo privatizacije i uvijek ste mogli otici doktoru Ivi koji bi strpljivo slusao vase jadikovke i prepisao vam lijekove koje vam srce zeli. Ali ovo vam je sigurno jasno: kad si bolestan, ne mozes ni raditi. A kad ne radis, nemas za stanarinu pa te gazda moze izbaciti. Onda fino ozdravis, samo sto zivis na ulici i nemas sto jesti.
Tako da, onaj koji kaze da novci nisu bitni, neka mi ih slobodno proslijedi.
Nije vam nista
Zabolilo me nesto prije koji tjedan. Grcevi neki, prilicno gadni. Posalje me doktor na pretrage. Kompletna krvna slika - ok. Hormoni - ok. Nalaz urina - ok. UZV - ok. Nemojte jesti masno - ne jedem. Nemojte jesti prezacinjeno - ne jedem. Krecite se dovoljno - krecem se (i previse). Izbjegavajte gazirano - ne pijem gazirano. Doktor sve zbunjeniji, ja sve nervoznija i malodusnija. Napokon se pronicljivo zagleda u mene i ispali :"Da niste mozda pod stresom?" Jesam, otkad sam se rodila. Po tome sam trebala davno odapeti. Cim sam priznala da jesam, usta su mu se razvukla u slavodobitni smjesak: "Vidite, kad ste pod stresom onda ste cesto napeti i nervozni" - ma, zbilja? - "pa se to manifestira kao fizicka bol." - tko bi rekao - "I tako nastaju sve te bolesti na zivcanoj bazi!"
Cek, cek, samo malo - sve te bolesti na zivcanoj bazi? Koje sve TE bolesti? Znaci, kad god se pacijent tuzi na bolove a nalazi su uredni, ocito je na zivcanoj bazi - ili to, ili si hipohondar. Naravno da nisi imao glavu u skoljci sinoc i ispovracao dusu, niti si imao takve grceve da nisi mogao hodati - to si ti samo sebi umislio. Ono, na zivcanoj bazi. Od stresa. Sto bi te slali na bilo kakve dodatne pretrage, kad je ocito da je sve na zivcanoj bazi.
Pa te onda fino gospodin doktor ocinski potapse po ramenu i dobronamjerno savjetuje :"Sve ce biti u redu. Vi se samo fino opustite, nemojte se puno nervirati, uzmite koji slobodan dan da se odmorite. Dovidjenja!" A ti porazeno izlazis iz ordinacije i boris se sa osjecajem bijesa i krivnje. Ljutis se na doktora, jer kog vraga ti daje tako glupe savjete, kao da ti to i sama ne znas, samo sto ne mozes nista napraviti. Slobodni dani - daj ne zasmijavaj me! Sigurna sam da bih dobila slobodne dane da pitam sefa - do kraja radnog vijeka... ali istovremeno sam posramljena, jer sto sam uopce dolazila kod doktora, kad je ocito da mi nije nista?! Kad malo bolje razmislim, sad se i meni cini da me bas i nije tako jako boljelo... mozda me uopce niti nije boljelo... da, sve je to od stresa i napetosti... trebam malo odmora i sve ce proci... jer ocito mi nije nista.
Tako je ljepse
Imam Kiru. Tj, nemam je, zivi sa mnom. Kira je dijete tate bretonca i mame hrvatske ovcarke - reklo bi se da je kujica. Ima skoro 7 mjeseci i nemam nikakvu namjeru voditi je niti u lov, niti na izlozbe. Zato ima rep. Repinu. Kao zastavu. Vodim ja nju u setnju i pita me neki covjek: "Jel' to istarski gonic?" A ja mirno odgovorim: "Ne, bretonac." Covjek iskolaci oci i promuca: "Ali REP????", na sto mu ja (opet mirno) objasnim da nije cistokrvna i da joj rep nisam htjela rezati, a on me cudno pogleda i prodje odmahujuci glavom.
Iako je u EU mahom zabranjeno kupiranje uski i repa, nasi to i dalje masovno rade. Kad ih pitaju zasto, najcesci odgovor je "Tako su mi ljepsi." Aha, znaci NJEMU su ljepsi. Pa onda kazu: "Doberman sa spustenim usima ne djeluje opasno", "Rottweiler s repom je ruzan", "Stafford sa klempavim usima je smijesan".... na kraju se sve svodi na osobni ukus pojedinca. Liberalniji kazu nema veze, prepustimo svakom vlasniku individualnu odluku kupirati svog ljubimca ili ne (a prvenstveno se misli na pse koji su samo i iskljucivo kucni ljubimci, nemaju neku drugu "namjenu"). To teoretski znaci da svatko dobiva ovlasti kreirati ljubimca po svom ukusu. Bol? Ma kakva bol, premali su pa ih ne boli. Ako ih i boli, brzo oni to zaborave. A otkud znaju da ih ne boli? Valjda zato sto se nisu zalili... ionako je to rutinski zahvat, pa i ljudi rade estetske zahvate. Rade, ali moraju biti punoljetni i sami odlucuju o tome. Onda oni koji se deklariraju kao zakleti ljubitelji odredjene pasmine - kakve su to gluposti oko zabrane kupiranja, standard se mora postovati! Ako i kod nas prestanu kupirati, idem ja fino po svog psa malo istocnije, tamo jos uvijek rezu sve redom. Pa kad je vec tako, mogli bismo prekrojiti i neke druge pasmine. Evo kokeri na primjer - stvarno su im usi predugacke, pa te ceste upale, pa se dlaka zamrsi - ma uzas. Ajmo mi njima lijepo kupirati usi pa smo rijesili problem. Svatko tko se susreo s dalmatincem koji ga je krenuo pozdraviti veselo masuci repom, sigurno je osjetio udarac tog repa. Pa da nas vise ne udara, odrezimo ga. I kakav je to glupost da se bullmastifima ne kupira rep?! Cak!
Svidjela se nekom usporedba ili ne, slicno bi bilo da odes recimo frendici u babinje i vidis po prvi put juniora - sladak decko, ali kako velike usi ima... Cak! A cini se da ce imati i poveci nos kad odraste... Cak!
Za sve one koji zagovaraju kupiranje "jer im je tako ljepse i uopce ne boli": cviknite vi sebi koji dio tijela - prst viska, klempave usi, dugi nos - tako ce biti ljepse i uopce vas nece boljeti.
A moja Kira neka i dalje ponosno mase svojom zastavom.
