Tisuću zašto - tisuću ne znam
04.07.2006., utorak
U one dane..
|
Tih dana kita mi je udarala bradu kao malo kad do tada. Mađarice su masovno migrirale ka jugu, odnoseći razvrat i nemoral daleko od budimskih zidina, i što je bitnije, daleko od mene i mojih potreba. Grad je ostao tako prazan da si komotno mogao parkirati Škodu na Lanchidu i bacit se u Dunav, a da nitko ne bi ni okom trepnuo, suzom kanuo, vjetar pustio. Ama baš nitko. Zato sam i odustao od suicida. Šteta je da ovakva perspektiva od života propadne, a da to nitko ne primjeti. Uopće, čudno je kako uvijek iznova pronalazim razloge da se ne ubijem. Te neću sad radi familije, te moram legi u svatove iduće subote, sramota je ubit se, mislit će ljudi da sam škrt; te ubit ću se poslije plaće, pa onda plaća okasni, pa ovo, pa ono.. Milijun razloga, you name it ili kako se već kaže. Da nisam toliko odgovoran, ubio bih se odavno. Ovako samo serem o tome, kad znam da me nitko ne sluša. I opet uopće, malo je čudno da depresivac i budući samoubojica ima ovakav libido. Tu mi nekaj ne štima s logičke strane. «Nisi ti nikakav suicajder, ti si obična nedojebana frajla» Moguće. «Da ševiš kolko pričaš da ševiš, ne bi ti gluposti padale na pamet» Dobro, mama. Samo se nemoj ljutiti na mene. Ti znaš da ja to nikad ne bih. Zadnji put sam se mislio ubit kad smo ispali iz svjetskog. No, instead sam se ubio od cuge, klasika. A kad se ubijem od cuge, onda me tera jebat. Sve ti to ide u krug, mama. Otišao sam u najrazvratniji bar do kojeg sam mogao doći, hoping for the best. Inače sam totalno kontra uplesavanja kao načina upoznavanja, ali ovaj put je bilo biti il ne biti. Nalaktio sam se na šank i odašiljao signale slobodnog omega mužjaka. Nu mene! Tu sam! Tu! Tu! Tu! Izveo sam i nekoliko pleasnih koraka, da ne bude da se nisam trudio. Tu, tu…tu, tu…Izbacio trbuh, naručivao runde, otišao pišat, ponovio radnje opetovano… Jednom mi je netko rekao da nisam ružan i dobio prijatelja za čitav život, jer ja za prijatelje biram ljude do čijeg mišljenja držim. «Kako si, dušo, šta piješ…What??????....Pivo?....Aaaa??????...Is, što smo uobraženi…» Bio sam dva put na korak do skoka. Jednom u redu pred WC-om, a drugog se puta ne sjećam, al mora da je bilo dva put. Meni je uvijek sve dva put, jer jednom je ko nijednom. Uglavnom i uopće, vratio sam se kući sam, s čvrstom odlukom da ću se ubit prvom prilikom kad za to budem sposoban i zaspao negdje oko WC školjke. Ujutro sam molio Boga da me uzme sebi, a kad me je ovaj razočarao, okrenuo sam onih par brojeva u mobitelu jer mi se opet prijebalo. «Ne mogu, neću i odjebi» bile su njihove riječi, otprilike doslovno. Sažalio sam se na sebe i teška srca priuštio si onana, a želja za suicidom me nakratko napustila. To se zove klasični Happy End. Vege!!! hreformirani hreno |
- 09:31 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||