Tisuću zašto - tisuću ne znam
30.05.2006., utorak
Na klimavijim nogama
|
Vrlo je teško ne imati mišljenje o nekim stvarima. Okružen sam ljudima koji imaju mišljenje o gotovo svemu. Psi su zakon, eksperimenti na životinjama su loši, krediti su dobri, Niko je spor, gay je ok, ali ne smiju usvajati djecu, samohrane majke su sumnjive, Hrvatska nije tolerantna država, desničari su budale, ljevičari su budale, sve je poskupilo, u Billi je hrana odlična, ljudi su zli, ljudi su dobri, treba uvijek biti iskren, Palestina forevr, Židovi su zakon, Papa Švaba – ahahaha, Papa je zakon, SAD saks – Iran ruls, Iran saks - SAD ruls, kapitalizam je zakon, komunizam je zakon, slobodno tržište rješava sve, državni intevencionizam je prijeko potreban, osječanke su lijepe, osječanke su glupe, nema posla, ima posla za svakog tko hoće raditi, sutra bit će bolje, jučer je bilo bolje, a tek prekjučer, sloboda govora svima, sloboda govora onima koji govoriti znaju, znanje je zakon, uspjeh je jedino bitan u životu, samo sladostrašće i ništa više, ne trebamo nikome davati azil, svima treba dati azil, a napose Kinezima, trebamo uvoziti radnu snagu, imamo više nego dovoljno vlastite radne snage, život je lijep, treba jebat, treba samo jebat... Kako razgovarati s ljudima koji o svemu imaju mišljenje? Ovo pitanje me muči već jako dugo vremena. Nije meni do toga da ih razuvjerim – istomišljenike ne tražim niti bih ih htio – nego je meni da mi duša mine. Boli me, gotovo fizički, kad vidim koliko ljudi drže do svoga mišljenja koje, budimo realni, najčešće i nije produkt vrhunskog intelekta. Kakav proizvođač, takav i proizvod. I ajde da im je mišljenje proizašlo iz dugogodišnje kritičke analize, da im se mišljenje temelji, recimo, na doktoratu im iz sociologije na temu „Utjecaj uvoza radne snage s dalekog istoka na opću razinu tolerancije u zapadnoj Slavoniji“, pa da brane tvrdnju da su imigranti a priori dobri, ili loši. No, naravno da se ne radi o tome – radi se o tome da naši ljudi miješaju mišljenja i uvjerenja. Što se u nekim imaginarnim kulturnim zemljama zove uvjerenje, kod nas se poistovjećuje s mišljenjem. Jer mišljenje podrazumijeva prethodna znanja – što je za uvjerenje potpuno nebitno. No, čak i ta njihova uvjerenja koje mišljenjem zovu nisu problem. Problem je što se uvrijede kad im ih dovedete u pitanje. Jedno nježno „Nisam siguran.“ i skočit će ti ljudi kao da ste im opsovali mater. „Ma kako nisi, ma što ti radiš tu, pa u šta ti vjeruješ?“ Bezuvjetno – samo u roditelje. Neki od njih vjeruju, a misle da znaju, da samo lijeni su se nesposobni prehraniti. „Svima bih ja njima dao motiku u ruke i na njivu.“, govore dok mašu svojim ružičastim rukicama po zraku koje ništa teže od jointa nisu držale. I dok sumnjičavo vrtite glavom, već nabacuju drugu tvrdnju. „Koliko bih ja zarađivao da radim vani?“, retorički postavljaju pitanje, no jednom sam ipak odgovorio „Po mojim spoznajama, ne onoliko koliko očekuješ.“ „Zašto?“, zavrištao je. „Zato, dragi moj, što to što ti radiš vani ne cijene previše.“. Ovaj pravnik me više ne pozdravlja – drži me za arogantnu budalu. A ja sam samo, jednom, pokušao reći istinu. Istinoljubivost, iskrenost – sve također precijenjene vrline do kojih ljudi jako drže. “Neiskreni ljudi su loši ljudi.”, izazivaju me svojim stavom. I sad reci ti tom čovjeku da ga cura vara, da je simptomatično što mu je stav o Niki istovjetan Mamićevom i da bi bilo poželjno da opere zube prije izlaska pa ćeš vidjeti da jedini razlog što on cijeni iskrenost je taj što ju nije upoznao. I hvala bogu da nije. Ili recimo, kada tim Billovima (ljudi zaljubljeni u Billu u užem smislu, a u ponudbu, što bi rekao moj dobri brat Hreno, trgovačkih lanaca u širem) napomenem da meni, osobno, pripremljena hrana iz Bille i nije neka (a doista nije i nisam ja kriv što sam odrastao na kavijaru u rijetkim trenucima kad je nedostajalo kulenove seke), ti kulturni, civilizirani ljudi koji jedu po trgovačkim lancima i hvale se da su si kupili auto na kredit od 7 godina, 7 gladnih godina – počnu režati.“Možda tebi i nije dobro jer ti mama kuha.“, zlurado napominju, a meni, trebali bi znati, više nitko ne kuha. Kad čujete da netko ima stav, a shvatite da govori svoje uvjerenje – napustite to društvo. Pristojan čovjek zna šta znači imati mišljenje i zato ga najčešće nema. Pristojan čovjek ima sumnje, nedoumice, dileme i trileme, suosjećanje, puno prijatelja od kojih nema koristi i svijest o vlastitom metabolizmu. Jer čovjek koji jednako misli gladan, kao i sit - je opasan čovjek. A čovjek kojemu je više stalo do vlastitog mišljenja o ljudima općenito, nego do ugode osobe koja sjedi do njega - je vrlo opasan čovjek. Mišljenja treba sačuvati za sebe, ili ih plasirati nenametljivo. Putem bloga, recimo. Ili, dabome, nakon treće cuge uz povišen ton. Ja za druge načine ne znam. P.S. U maniri Hileta, a kao i svaki loš tekstopisac, dat ću dodatno objašnjenje. Gornji tekst nije nipošto moje definitivno mišljenje o ljudskom umu općenito i napornim oblicima ljudskog ponašanja napose. NI-PO-ŠTO. To je tek mali uvod u genijalni-no-nenapisani traktat "Ljudi moji - koji vam je racku!?", koji će ugledati svjetlo dana prvom prilikom. Tom prilikom ću se posebice zahvaliti mojoj majci koja me je i rodila te tati koji je također doprinjeo nastanku mene kao ovakvog. P.P.S. Hile, moj najveći prijatelju, proveo sam anketu, ne bilo mi teško, te sam otkrio da je hladna, ali zato kisela Stella jako popularna i u širem osječkom društvu. Hure |
- 17:43 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||