Sunce je probijalo kroz tamne oblake kakvi su se sve češće viđali u Hogwartsu. Ipak - nije bilo bitno hoće li kiša ponovno pasti ili će sunce posušiti tragove noćašnje. Nitko nije bio sposoban za izlazak iz Društvene prostorije. Pa, barem ne oni koji su me okruživali. Desiree je spavala s glavom na prozoru, tu i tamo mrmljajući nešto u snu. Probudila bi se tek kad bi shvatila da je na prozoru. Ali čak niti tada nije imala volje za prelaženje na kauč. Nije mogla pasti jer nije bio otvoren te joj je bilo savršeno svejedno.
U kutu prostorije su bili Aidan i Edith. Edithina glava je bila naslonjena na ukrasni jastučić u Aidanovom krilu. On se nekako savio tako da je i on ležao. Bilo mi je neshvatljivo, ali nisam mogla natjerati mozak da poradi na objašnjenju. Ipak, ono što je bilo najočitije je bio mamurluk. Nitko nije otišao na ručak. Istini za volju - svi su ga prespavali, baš kao i dobar dio svoje mučnine od previše plamenviskija. A nekako sam imala dojam da je meni bilo najmučnije. Plamenviski, nekoliko boca pive i nesvijest pred Sobom potrebe. Imala sam sreću da me profesori nisu pronašli - zajedno s Lianne, koju Aidan nije htio probuditi - spašavao je samog sebe. Bilo je očito da niti jedno od njih ne želi da se sazna što se dogodilo - Lianne mi je priprijetila (kad se malo otrijeznila) da će mi zabiti maljac u glavu ako nekom spomenem, s obzirom da sam ja bila svjedok njihovim radnjama. Ipak, nisam ju željela gnjaviti s "nepotrebnim trivijalnostima" poput činjenice da ih je vjerojatno vidjelo pola Sobe Potrebe. Ne, odlučila sam to zadržati za sebe.

Vatra više nije gorjela u kaminu što nitko nije primjetio. Svi su bili zauzeti spavanjem, osim mene. Probudila sam se zbog sunca s obzirom da sam spavala nasuprot Dee. Udio u mojem buđenju je imala i hladnoća koja mi više nije prijala. Dovukla sam se do kauča i ušuškala uz Harpera koji je oduvijek zračio toplinom, pa čak i na deset stupnjeva ispod ništice. Barem mi uz njega nije trebala deka.
Podignula sam mu ruku i uvukla se u njegov zagrljaj. Promeškoljio se u snu te me privukao čvršće uz sebe. Kad sam naposlijetku omotala svoje smrznute noge oko njegovih postalo mi je dovoljno toplo. Znala sam da će se neka četvrtašica zahihotati na to i da će sutra početi kružiti glasine (barem na četvrtoj godini) kako smo ja i Harper zajedno. Ali svi koji su imali pojma što pričaju i što se događa su znali da tu nije bilo ništa drugo osim prijateljstva. Na kraju krajeva, nije bilo bitno.

Probudilo me to što se Harper maknuo od mene. Bilo mi je savršeno dok me grijao, a ovako je postajalo sve hladnije i hladnije, usprkos deci koja je bila prebačena preko mene. Pretpostavila sam da je to bilo Harperovo (zlo)djelo, ili barem nekog tko je mario za mene. Barem malo, u savršeno normalnoj mjeri.
Ipak, to mi nije ništa značilo. Jednom sam zijevnula i maknula deku sa sebe. Društvena prostorija je bila čudno prazna. Iz kuta je jedino dopiralo Aidanovo tiho hrkanje. Edithina glava više nije bila u njegovom krilu. Nje u potpunosti nije bilo. Zbunjeno sam se zagledala u Aidana, koji se odjednom trznuo i otvorio oči.
"Eat?" zbunjeno je promrmljao, podižući prste do kose. Nasmijala sam se toj njegovoj (neki bi rekli iritantnoj) navici i onda samo slegnula ramenima. Znala sam da me želi pitati: "Pa, dobro, gdje su svi?" ali na to pitanje, istini za volju, nisam imala odgovor.
"Koliko je sati?"
"Umm... Ne znam. Vani je mrak", slegnula sam ramenima i prasnula u smijeh. Da, "Vani je mrak" sve objašnjava. Bravo, Beatrice.
"Nda, stvarno", izgledao je začuđeno. "Gdje su ostali?"
Slegnula sam ramenima, najednom postajući mrzovoljna. Mrzila sam što to nisam znala pošto je znatiželje s kojom sam rođena bilo više nego što je uobičajeno. Morala sam znati sve. Svakako, nije mi to bilo neophodno za život, ali za zdrav razum jest. Svaki put bih se sjetila Božića s pet godina. Preklinjala sam mamu da mi kaže što mi je kupila, ali nije pristala. Tu Badnju noć sam provela potpuno budna dok me znatiželja izjedala.
"Da ih -" zaustio je da nešto kaže, ali ga je glasno otvaranje portreta Debele Dame omelo u tome. Činilo se kao da ga je Deein ulazak u potpunosti omeo. A ona je ušla, pa, nimalo graciozno. Ujurila je unutra, s hrpom zgužvanih pergamenata u naramku. Zar nigdje nije mogla naći kantu za smeće? I činilo se da je istinski iznenađena činjenicom da sam budna i usred razgovora s Aidanom. Pa, ne razgovora - više nesuvislog mrmljanja kojeg su samo pospani ljudi mogli razumjeti.
"Oh, Beatrice. Oh."
Oči su joj se prestravljeno raširile te je okrenula glavu, istresajući zgužvane loptice papira u košaru za smeće. Dohvatila sam kopču za kosu sa stola te podignula u potpunosti slijepljene pramenove. Izgledala sam užasno, ali to je ipak bio prvi tjedan nastave. Nitko nije očekivao ništa posebno od mene. Samo sam se trebala naviknuti na sve, posložiti sve te stvoriti lijepu rutinu.
"Dee? Što je bilo?" upitala sam ju kad se skamenila pokraj police s knjigama, s nedokučivim izrazom na licu.
"Ja... Eat.. Ovaj, da..." počela se izmotavati na što sam se samo nasmijala. Sigurno je bila riječ o još jednoj infantilnoj i imbecilnoj stvari koja je nju tako jako zamarala, a mene nimalo. Zavrtila sam glavom te ustala s kauča, polako krećući prema stepenicama koje su vodile u Gryffindorske spavaonice od 1. do 7. godine. Zaustavila me ispriječivši mi se na putu. Upitno sam podignula desnu obrvu te prekrižila ruke na prsima.
"Roditelji su ti nestali. Dumbledore nam je rekao da ti to ne smijemo reći dok nam on to ne odobri, ali ti ja jednostavno nisam mogla ne reći i-"
Nastavila je brbljati kao da me bilo briga za njene razloge. Klasa optimist. Nikad me nije bilo briga, nikad me neće biti briga. Ili sam barem tako mislila u tom trenutku. Skamenila sam se, baš kao i ona prije samo nekoliko minuta, i zabuljila u njene plave oči čiji je pogled svako malo skretao na nešto sa strane. Niti jednom me nije pogledala u oči i objasnila mi sve.
"Što?"
Moj mozak nije prihvaćao informaciju da su mi roditelji nestali. Nije htio, nije mogao. Dakako da sam znala da je to i više nego moguće. Dakako da sam živjela u strahu od dana kada će me Dumbledore pozvati u svoj kabinet i priopćiti mi to. Ali ne, nisam bila uvjerena da će taj dan doći. Ne duboko u sebi, samo onako površno. Ponekad. Nadala sam se da se to neće dogoditi.
"Mislim da je bolje da te odvedem k Dumbledoreu, on će-"
"Da, dobro, vodi me k njemu, vrag te neće."
Kimnula je glavom samoj sebi i uhvatila me za ruku.

*

"Dakle, da vidim jesam li shvatila..."
Prekrižila sam ruke na prsima i zagledala se u Dumbledorea. Sjedili smo u njegovom kabinetu proteklih pola sata i on je sve objašnjavao, vjerojatno istovremeno pazeći kako ću ja to doživjeti. Pokušala sam biti mirna. Ali, kao što i sami znate, nije to tako lagano. Pokušala sam, oh - svojski sam pokušala, ne plakati ali nije išlo. Možda sam plakala jer sam bila tužna (po možda treći put u životu - rijetko sam plakala zbog tuge) ili zbog bijesa. Nisam mogla odrediti, ali nisam niti pokušavala.
"Moje roditelje je oteo sam Voldemort. Moguće je da su mrtvi. Ne, nemojte me štititi od takvih informacija - idiotski je. Ministarstvo to ne priznaje i taji tu informaciju. Pa, ovo je u kurcu."
Nije se trudio opomenuti me. Samo je blago kimnuo glavom, sa očitim sažaljenjem u plavim očima. Nisam to trebala - mrzila sam to. Isto tako nisam trebala, ali mi je godio, stisak Desireeine ruke oko svojih ramena. Privila me bliže uz sebe te tu i tamo pogledavala pitajući 'Hoćeš li biti dobro?'. Uzvraćala sam joj osmijehom, ne trudeći se objašnjavati. Ne pred Dumbledoreom.
"Možemo ići?" upitala sam naposlijetku. Raširio je oči, začuđen, te samo kimnuo glavom. Stepenice su se pokrenule u trenu kad smo Dee i ja zakoračile na njih. Strahovala sam od bujice njenih pitanja i njenog tješenja. Ipak, ovaj put se suzdržala sve do hodnika koji je vodio prema portretu Debele Dame. Ondje me zaustavila i primila za obje ruke, čvrsto me stišćući.
"Beatrice, jesi li dobro?" naglasila je svaku riječ. Kao da priča s retardiranom osobom.
"Perfektno."
Napućila je usne i prekrižila ruke na prsima. Osjetila sam kako mi se krv polako vraća u zapešća koja je (pre)snažno stisnula.
"Molim te, odi u društvenu i reci im da sam živa. Da me nije lupilo srce ili nešto tako apsurdno. A ja idem do Hogsmeadea. Doći ću kasnije."
"Eat, ja ne mislim-"
"Ne moraš. Ja mislim, ja znam. Hvala ti", privukla sam ju u zagrljaj i onda pustila, bacajući se u trk prema velikim vratima Hogwartsa. I, ako budem imala sreće - nitko neće poći za mnom.

Bio je mrak te sam i sama znala koliko je glupo otići u Hogsmeade u devet navečer. Ali doista nisam znala gdje bih drugdje mogla biti na miru. Na Crnom jezeru bi me pronašli, a u Hogsmeade se nitko nije usudio otići poslije sumraka. Nisam niti ja, ali sada nekako nisam marila za ograničenja. Bila sam preshrvana, takoreći. Nisam znala što da radim - da se ljutim i bijesnim ili da plačem. Jer - bilo je nezamislivo. Nezamislivo što možda više nikad neću poslušati nešto što mi je mama rekla te zakolutati očima na to - iako joj vjerujem, što više neću pogledati niti jednu utakmicu bezjačkog nogometa ili metloboja s tatom. Ipak - nadala sam se da su u redu, da će ih Voldemort (znala sam kako su male šanse, ali nisam marila) pustiti žive. Tada nisam imala pojma, ali je svejedno bilo u redu. Jer sam se nadala. A nada umire posljednja.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.