Zezali smo se i tukli jastucima. Perje je letjelo a on mi se sve više približavao. Počeo me škakljati i zezati. Prekasno sam shvatila da se odjednom našao previše blizu. Osjetila sam njegov dah na svome vratu. Prstima mi je lagano prešao uz rub košulje, preko ruba grudnjaka. Zadrhtala sam. Prislonila sam dlan uz njegov. Nasmijao se i usnama potražio moje. Jezici su nam se ispreplitali, ruke istraživale.. Drhtala sam, od želje, od straha.. Ali nisam željela stati. Htjela sam da mi prvi put bude s nekim koga volim, do koga mi je stalo. A to je bio Danijel. Drhtavim prstima skidala sam mu majicu a usne prislonila na njegov vrat. Spuštala sam se poljupcima preko leđa, kružila jezikom. Okrenuo se i pridigao me. Počeo mi otkopčavati košulju. Gumbić, po gumbić.. Ostala sam u grudnjaku i trapericama. Lagano je prešao prstima uz rub grudnjaka, bradavice su mi se ukrutile, a ja sam željela još, i još.. Željno sam mu skinula bokserice, dahom prešla preko prepona i stavila ga u usta. Jezikom sam kružila oko glavića, cuclala ga, sisala.. Uzdahnuo je i pridigao me do svojim usana. Ljubio me dugo i željno dok mi je rukom otkopčavao traperice. „Volim te, Matea, nadam se da to znaš“

Da, uvijek sam to znala. Osijećala sam to. Vidjelo se to iz načina na koji me gleda kada se budim, na koji me promatra dok crtam. Nosio me kao kap vode na dlanu. Bila sam njegova „malena“. Njegova princeza. A on meni? Bio je osoba kojoj vjerujem, osoba s kojom razgovaram o svemu, mislila sam da je drugačiji od ostalih, da je on onaj „pravi“, da će naša ljubav trajati vječno. Da, voljela sam ga, zaista sam ga voljela. I još ga volim, na nekin način, na svoj način. I onaj dan, kako li me samo iznenadio, tko bi to očekivao tada? Ja svakako ne.

„Uđi malena“, rekao mi je. Ušla sam u hodnik u kojem se sa svake strane nalazio red svijeća Inaće bi u prostoriji bio mrak.. „Prati svijetlost, ljubavi“. Došla sam do vrata. Na ulazu se nalazilo srce napravljeno od ružinih latica. Otvorila sam vrata. Još svijeća, još ruža. I bočica Nutelle. „Otvori ju, srećo, znam da to voliš“. Uzela sam Nutellu i krenula otvarati. Iz poklopca je nešto ispalo. Prsten, prsten od bijelog zlata s jednostavnim ali lijepim kamenom na njemu. „Onda ljubavi, želiš li proživjeti život sa mnom? Ne mogu ti obećati uvijek osmjeh na licu, ali obećajem ti da ću uvijek biti uz tebe, kako se kaže, u dobru i zlu, u suzama i u trenucima kada na tvom licu bude sjao osmjeh. Mazat ću te kremom za sunčanje kada sunce bude prejako, i držati kišobran pokraj tebe da ne pokisneš. Bit ću onaj koji će te jutrima gledati kako spavaš i onaj koji će ti pričati priče uvećer da lakše zaspiš. Poštovat ću te i voljeti, maziti i paziti. Bit ćeš zauvijek moja malena, imati ćemo hrpu djece i unučadi i ona će nam biti naše najveće blago. Zato te pitam:Želiš li biti moja supruga? Da ili ne?“

Oduvijek je bio romantičan. I kao dijete, kada smo se gađali snijegom, i radili snjegovića, i kada me gurnuo s mola, ili branio od drugih dječaka. On je bio jedini koji me smio pogoditi grudom, jedini koji me smio gurnuti u more. Podijelila sam s njime moj prvi sendvič, a on sa mnom svoju prvu čokoladicu. Čitali smo iste knjige, pjevali iste pjesme, skupa pili i plakali, skupa plesali i smijali se. Tada je bio moj najbolji prijatelj. A sada?