tippy

Nisam nikad mislila da ću sa 27 godina vidjeti Arsena Dedića kako uživo pjeva "bubamarca". Ni Kemala Montena kako pjeva temu iz filma Majko, slušaj moju pjesmu ("samo refren, ostalo sam zaboravio"). A bome ni Gibonnija kako se pojavljuje kao gost iznenađenja (I'm not a big fan ali bilo je jasno da takav koncert ne može proći bez UNICEF-ovog ambasadora, Džibo i Anđa ko prst i nokat).

Arsen je bio jako dobro raspoložen i čagao je ko velki. Vjerojatno dugo nije izvodio svoje dječje pjesme jer smo čuli nešto tipa "Kad se male ruke slože, tad se snaga stoput množi" i slično. Klinci s Ribnjaka su bili puno uvježbaniji, iako su meni uvijek najbolji oni koji kao Kyle iz South Parka (epizoda gdje spašavaju kostarikansku prašumu humanitarnim koncertom) uporno sve rade krivo – kad je okret nalijevo oni idu desno, kad svi skoče oni skuže sa dvije sekunde zakašnjenja i tako. Takvi su očito rođeni za soliste Romski bend Skandal iz Rijeke se sastojao od trojice starijih dečaka na bubnjevima i dva sinta te glavnog vokala od kojih 11 godinica, koji je stvarno podsjećao na klinca iz Majko, slušaj moju pjesmu, a pratile su ih djevojke rane i zrele pubertetske berbe trbušnim plesom – mrvicu cringing ako niste dio romske kulture, ali su se trudile da bude elegantno i ne prenaglašeno. Iako se repertoar pjesama iz komada Ljubavnici uopće nije uklapao u koncert za djecu Roma, bilo mi je drago na sceni vidjeti Sandru Sagenu (and some other guys na koje nisam obraćala pažnju) – njezina pjesma "Umirem" me svojedobno oduševila (zanemarila sam glupi Flashdance spot...) i skroz mi se posrala kad se nakon toga ono kreveljila u donjem vešu u nekom ojadnom spotu Mattea Cetinskog u fazi duge kose. Pa mi je bilo drago vidjeti da otad ne piše samo pjesme za druge već i sama nastupa, osim što još uvijek, kao i u dotičnom spotu, ima naviku nositi najlonke na sandale s otvorenim prstima (ugh!). Sinčić Ricarda Luquea je nonstop plazio prema pozornici, čak i kad njegov tata nije nastupao. Mamica mu je pritom netrzajuće sjedila negdje iza nas i uletjela tek kad ga je jedna usher-teta dograbila sekundu prije nego što je prevalio veliki zvučnik na sebe. Olimpijska medalja za reflekse, nema što.

What's my point? Poanta je da nisam veliki obožavatelj nijednog umjetnika niti skupine koja je nastupila te večeri, i da je koncert bio šarmantno opušten u organizaciji, redoslijedu i trajanju, ali sam se u ta dva sata baš dobro zabavila. A oko nas je bila jezivo prazna dvorana.

In other news, sinoć smo bili na Juri Stubliću u Tvornici. Benov novi šef si je dobar s njime, i ne samo da je svima iz ureda (i njihovim boljim i lošijim polovicama) nabavio karte, nego nas je i uveo iza pozornice nakon koncerta – ah, rukovah se sa Đurom Štrudlićem (tako se sam nazvao)! Dvorana je bila puna, atmosfera odlična, Jura je odsvirao valjda sve pjesme koje je ikad napisao i još stigao podijeliti gajbu piva publici te prenijeti nekoliko životnih mudrosti tipa "ako vas itko ikada bude slao u rat, pljunite mu u lice" i anegdota kako njegov lead-gitarist upravo svira s trzalicom Keitha Richardsa koju je neki njegov pajdo ulovio na koncertu Rolling Stonesa '77. Među zadnjim pjesmama je bila i "Sjećam se prvog poljupca" pa je sigurnosno onesviješteni Jura pozvao djevojke da mu se pridruže na pozornici za zadnji refren. Problem je bio u tome što ih je pozvao prije nego je pjesma uopće počela, pa je ubrzo nastao stampedo kako djevojaka, tako i momaka, a na stageu su bila ravno dva orangutana iz osiguranja koje je Jurin manevar toliko razveselio da su sa pozornice doslovno bacali svaki Y-kromosom koji bi se uspio uzverati – svaka čast, mamicu vam vašu osiguravačku... Jura je u općoj gužvi ipak uspio zadržati mikrofon, ali je ostao bez rupca oko čela, što mu je ubrzo nadoknađeno bacanjem jednog ružičastog push-up grudnjaka na mikrofon (neloša četvorka, po mojoj slobodnoj procjeni). Poslije mu je iz pozornice jedan Benov kolega komplimentirao na šarmu koji očito ima nad suprotnim spolom, našto je Jura šeretski slegnuo ramenima i rekao "Well, that's what we do".

Jedini, ali gadan, gaf je po mom mišljenju na strani Tvornice, i to u pogledu sigurnosti dvorane. Možda to prije nisam primjećivala, ili nisam bila na tako gužvastičnim događanjima, ali sinoć me bome fino prepalo. Jedan jedini prolaz služi kao izlaz i ulaz u dvoranu, a zaštopao se u pauzi između dva dijela koncerta (Jura valjda misli da svira na svadbama pa da može uzet bitte eine kurze Pause) kad je cijela dvorana zabrijala da može stat u prostor kod šanka i onda skužila da ne može. Ventilacija komatozna. Razbijeno staklo posvuda, publika baca boce u zrak, Jura goruće čikove u publiku a osiguranje publiku na publiku, kao što rekoh. Don't make me say I told you so...

Taj mi je koncert ipak malo vratio vjeru u Zagrepčane i njihovo provođenje slobodnog vremena. Odeš u kino, tamo pet ljudi na filmu koji je jučer počeo igrati. Odeš u kazalište, poluprazna dvorana. Odeš u Hard Rock Cafe u subotu navečer, nigdje nikoga (OK, tome je možda pridonio "bend" u kojem koka severiniše a neki olinjali masnokosac je prati na sintu). Tako da mi je drago da barem Jura Stublić može napuniti Tvornicu, kad ljudi već ne idu na koncerte Arsena Dedića.

Zaista, zašto je u Lisinskom bilo maksimalno 200 ljudi, od kojih su polovica bila sama romska djeca kojima je koncert bio namijenjen i koja sigurno nisu platila ulaznicu? Svi izvođači su bili profesionalci i svirali su energično ko Shakira onomad pred praznim stadionom NK Radnik, ali je atmosfera bila stvarno žalosna. Mogući razlozi: visoka cijena ulaznice? Loš PR? "Neosljetljivost ljudi na probleme Roma" = standardna parola? Cijena je stvarno bila skupa – 100 i 120 kuna. Naravno da je lakše odvojiti 5 kuna pozivom na humanitarnu telefonsku liniju čak i ako znaš da će T-Com uzeti pola, međutim studenti su imali popust od 20 posto, a i ne vidim problem u tolikoj cijeni za toliki broj izvođača. Što se PR-a tiče, ja sam vidjela plakate po centru, čula reklamu na Radiju Sljeme, a Kasum Cana je na televiziji dva dana prije koncerta molio ljude da dođu jer će se inače održati pred praznom dvoranom. Je li to dovoljan PR? Ne znam. Na pitanje o neosjetljivosti nemam odgovor, ali nisam ni previše pesimistična – ne znam puno zemalja gdje bi Rom mogao pobijediti u Big Brotheru. Political questions aside, još uvijek mi nije jasno kako se u Zagrebu nije moglo skupiti parsto ljudi koji žele vidjeti Arsena Dedića, Kemala Montena i Ricarda Luquea na jednom mjestu? Nije da nastupaju svaki dan. Bez brige, s financijske strane je sve i više nego pokriveno – četiri prazna prva reda bila su dokaz kupnje pregršt sponzorskih ali neiskorištenih ulaznica, a i Jadranska Kosor je objavila velikodušnu donaciju Vlade RH. No još uvijek ostaje pitanje što Hrvati rade sa svojim slobodnim vremenom? Slušaju Juru Stublića, nadam se.

A 22-YEAR-OLD man has been left with a broken cheekbone after being repeatedly punched in a "happy slapping" attack as he was leaving Waverley Station.
The man was set upon by a gang of up to 15 youths, aged 14 to 16 years old, in an unprovoked attack as he was about to walk up the Waverley Steps to Princes Street.
The teenagers slapped and punched him until he fell to the ground as several of them filmed the attack on mobile phones.
…
Happy slapping emerged in London in 2005 and quickly grew into a nationwide phenomenon.
Edinburgh's first happy slapping attack - in which the attackers seem to get a thrill from filming the violence - took place in June 2005 when two women were assaulted within minutes of each other in Holyrood Park.
...

(http://edinburghnews.scotsman.com/edinburgh.cfm?id=1539712007)

The "22-year-old man" je jedan moj kolega s faksa. Kad mi je A. preko Google Talka rekla što mu se dogodilo, mom mozgu je trebalo ravno sedam sekundi da nastavi mahnito skidati članke sa JSTOR-a, kao da se ništa nije dogodilo. Toliko je, prema Scotsmanu, vjerojatno trajao i happy slapping. Onda su mi suze došle na oči jer je moj mozak bez mog pristanka odlučio zamisliti kako je taj happy slapping izgledao, i kako mali J. sada izgleda. Kažem "mali" jer ja J.-a od milja zovem sinom kojeg nikad nisam imala. On je dečko kojeg strašno volim iako se zapravo nismo jako dobro upoznali, jedno izuzetno drago, simpatično, inteligentno biće koje po zrelosti sa svoje 22 godine šije devedeset posto svojih hrvatskih vršnjaka, a vlasnik je i ludo zabavnog jezično-ciničnog smisla za humor.

J. je isto tako i vrlo vidljivo feminiziran u gestama, dandy u odijevanju te vrlo vjerojatno gej (nisam nikad izravno pitala jer nije bilo bitno). Populacija koju karakterizira ova posebno perverzna vrsta zločina zove se neds u Škotskoj, odnosno chavs u Engleskoj, a redovito se kreću i napadaju u skupinama jer pate od kroničnog manjka samopouzdanja. Teško je reći koji je bio neposredni povod ovog konkretnog premlaćivanja (uzrok je, vjerujem, iako mi se ne da objašnjavati zašto, dosada), i vrlo vjerojatno bi nastradao bilo tko tko se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, međutim isto je tako i vjerojatno da su J.-a jednostavno nanjušili kao drugačijeg, jer se to na njemu vidi. Ljetos ga je ista ta populacija glasno vrijeđala u rodnom gradu u Walesu.

Prekjučer je bio na operaciji slomljene jagodične kosti. Trebalo mi je tri dana da mu napokon pošaljem e-mail podrške jer, što možeš napisati čovjeku u takvoj situaciji? Čekam izvještaj kako je prošla operacija, nadam se da je sve u redu.

Ja sam u Edinburghu doživjela da je netko vratio moj izgubljeni-nađeni memory stick na pult u knjižnici, da je teta u apoteci potrošila ekstra pet minuta vremena kako bi provjerila cijenu mog recepta i na kraju mi naplatila manje jer je bez recepta bilo jeftinije, i da u Tescu osoblje trči za mnom jer sam zaboravila pet funti ili bon za mobitel na blagajni. Isto sam tako doživjela seksualno zlostavljanje od strane mušterija, a bome i osoblja u klubovima (ništa pretjerano, odnosno sve što vam ide u rok službe samo zato što ste žena), izderavanje na kolegu crnca od strane pijandura na ulici, a sad evo i da mi petnaest klinaca premlati prijatelja. I nije stvar u tome što se to dogodilo u Edinburghu – nakon što razgovaraš sa puno ljudi iz raznih krajeva svijeta, uključujući zemlje koje se nama često citiraju kao neke asimptote idealnih tipova uređenih društveno-političkih i međuljudskih odnosa, kao što su npr. Kanada ili skandinavske zemlje, shvatiš da nema kutka na kugli zemaljskoj koji je uspješno riješio probleme netolerancije i nasilja. Stvar je u tome da se, u ovakvom kontekstu, djela dobrote i ljubaznosti, jednako kao i ničim izazvano nasilje, čine jednostavno proizvoljnima i nasumičnima, a svaki se postupak u bilo kojem trenu može preokrenuti u jedno ili drugo. Stvar je u tome da se pred ovakvom vrstom nasilja osjećam reducirano kao ljudsko biće jer mi nameće stav da u ovom slučaju nije moguća nikakva rehabilitacija počinitelja, već isključivo cruel and unusual punishment ili odstrel, a istovremeno i bespomoćno jer nijedno od toga ne bi poništilo ono što se dogodilo. I nisam sigurna da se znam i mogu nositi s time.