Baš volim čitati tuđe postove, ali onako voajerski, ulaziti u njihove živote, misli, krevete bez da se pokažem, bez ostavljanja traga. Znam da svi vole trag, volim ga i ja kod sebe, ali sama činjenica da sam nevidljiva, ko Pale sam na svijetu, uletjela u moment i nestala, čini mi se savršena. To je ko kad gledam mlade koji se ljube ili starčiće koji izmjenjuju nježnost, iz tramvaja ili auta ili na susjednoj klupici. Jednostavno ne mogu ne gledat u tu nježnost. Oni doduše misle da nisam normalna, voajerka, perverznjača, u najmanju ruku nepristojna. Naviknuta na nevidljivost s weba zaboravljam se…
Zgodna stvar, taj Internet. Nego, u više navrata primijetila sam da je blog neka vrsta terapije mnogima. Istresaju tu svoje probleme, frustracije, teorije i gluposti koje ne bi inače podijelili ni sa najbližima. E pa tu se i ja liječim. Najviše volim divne ljude koji su našli način kako funkcionirati u svijetu te imaju vremena za posao, obitelji ali i za hobije i za blog. To mi daje nade da ću možda i ja uspjeti zmontirati život tako da doista sve imam. A onda opet, ti isti ljudi, u naletima padaju u veće i manje depre, muče ih isti problemi ko i mene, isti osjećaj zarobljenosti i nemoći. I to me isto liječi. Jer znam da nisam samo ja ta koja je zavezana za prometni znak i čekam da mi gazda izađe iz dućana, kupi oblizek, odveže me i da krenemo u šetnju, igru, život. U međuvremenu gledam prolaznike, njihove cipele, način gaženja i izbjegavanja ispljuvaka po cesti i druge, isto tako zavezane za prometne znakove. I to je u redu. To je normalno.
Ako me iko razumije…
Cjo taj tok misli….
|
