Pa nismo mi ni tako drugaćiji od komaraca... I njih se na kraju krajeva sjećamo po fleki koja je ostala na zidu nakon što smo ih, u prolazu ili ciljano i promišljeno, zaljepili na zid (i još uvijek pričamo o tom veličanstvenom događaju).
Velebna kulturna baština lijepe naše uglavnom se i sastoji od nekakvih grčko-rimsko-turskih i inih iskopina. Zidova. Iz njih se iščitavaju životi, navike i situacije u životima njihovih stanara.
Okrenemo li se oko sebe, možemo uočiti da se i naš svakodnevni život može iščitati iz zidova. Recimo, svi smo mi šeprtljavi... Ah lude li noći kad sam napravila fleku na stropu sa domaćim sokom od višanja... Svaki od nas ima neke sitne navike koje ostavljaju tragove. Mama navećer dođe poželjeti svojim djevojčicama laku noć, naviri se kroz vrata, a njeni prsti s godinama naprave trag na zidu do vrata. Deda već godinama ostavlja štap na istom mjestu prije ručka, iako nježno, ostavio je trag na fasadi. Baka je jednom bila iznervirana premalom zdjelom za francusku i dok je iskaljivala svoje frustracije na sirotom grašku, on je uplašeno odskoćio i zadžao se iznad sata, jedva vidljivo. Tata je jednom u bjesu bacio moju barbiku zamnom i pogodio ravno u sami čošak visoke kvalitete. Krhotina još uvijek nije nađena... I one najdirljivije, ali najneoriginalnije, crtke kraj štoka sa zapisanim centimetrima i datumima, otprilike svakih 6 mjeseci.
Svaka uspomena na nas koja ostane kad mi odemo bit će beznačajna u usporedbi sa živim dokazima da smo stvarno ovdje i bili, glupirali se, bjesnjeli ili jednostavno bili predvidivi. Baš kao raskeljeni komarac.
Tako je i od moje najveće ljubavi i najboljeg prijatelja koji me je nasmijavao svaki dan ostao niz fleka u stubištu gdje se godinama naslaljao na zid pri usponu i grebotine na štoku od vrata od wc-a.
|
