Djeca s autizmom imaju više razine toksičnih metala

28.02.2013.

ISTRAŽIVANJE


Utvrđene su do 41 posto više razine olova u eritrocitima te značajno više razine nekoliko toksičnih metala u urinu.




Američki znanstvenici otkrili su u krvi i urinu djece s autizmom veće koncentracije nekoliko toksičnih metala u usporedbi s drugom djecom a utvrdili su i da postoji snažna veza između koncentracije toksičnih metala i težine bolesti.

Olovo, talij, kositar i volfram toksični su metali koji mogu ometati razvoj mozga i njegovu funkciju te ometati normalno funkcioniranje drugih organa i organskih sustava.

"Prepostavljamo da bi smanjenje izloženosti toksičnim metalima na samom početku moglo dovesti do blaže bolesti i da bi liječenje radi uklanjanja toksičnih metala moglo ublažiti simptome autizma - te pretpostavke traže daljnje istraživanje s obzirom na to da je sve više dokaza koji to podupiru", napisao je tim predvođen profesorom Jamesom Adamsom s Ira A. Fulton tehnološkog fakulteta sveučilišta u Arizoni.

Istraživanje je obuhvatilo 55-ero djece u dobi od 5 do 16 godina s autizmom i 44-ero djece iste dobi i spola u kontrolnoj skupini. Kod djece s autizmom utvrđene su do 41 posto više razine olova u eritrocitima te značajno više razine nekoliko toksičnih metala u urinu - olova do 74 posto, talija do 77 posto, kositra do 115 posto i do 44 posto volframa.

Olovo, talij, kositar i volfram toksični su metali koji mogu ometati razvoj mozga i njegovu funkciju te ometati normalno funkcioniranje drugih organa i organskih sustava.

Znanstvenici su potom statistički analizirali povezanost razine toksičnih metala s težinom autizma i utvrdili da je u 38 do 47 posto težina autizma povezana s razinama nekoliko toksičnih metala pri čemu je najsnažnija veza utvrđena između težine autizma i koncentracije kadmija i žive.

Sveukupno istraživanje je utvrdilo da djeca s autizmom imaju više prosječne razine nekoliko toksičnih metala te da je razina nekih toksičnih metala snažno povezana s težinom te bolesti.

Politika Plus


SPEKTAR

04.02.2013.






Kad bih prije čula riječ spektar, pomislila bih na dugin spektar boja. Sve što sam o njemu učila iz fizike, zaboravila sam, ostalo mi je samo nekoliko uputa iz likovne kulture od 5 do 8 razreda i ostalo mi je nekoliko slika u glavi što fotografija, što uistinu viđenih. Jedna od posljednjih je bila duga koju smo vidjeli s francuskog balkona našeg stana (to je zapravo prozor do poda, al nisam znala da se to tako zove kad smo kupovali stan, kojeg sad prodajemo :-)). Ta duga je bila iznad mog grada, počinjala je iznad krovova kuća, a završavala negdje u nebu...da upravo tako, nije počinjala iz neba, nego je u njemu nestajala, stapala se s beskrajem.

Pokušavala sam dovući Edija do prozora, usmjeriti mu rukama glavu i ushićeno sam vikala: Vidi dugu, to je duga, vidi ima puno boja, to je duga, duga je na nebu... On se po običaju pokušavao izmigoljiti iz mog čvrstog zagrljaja (iliti stiska), pogled mu je lutao svuda, tako da nisam imala pojma jel vidio tu dugu prije nego li je nestala... jer sve duge vrlo brzo nestanu.

Jedan drugi spektar s kojim živim već skoro 5 godina je autistični spektar. Do prije nekog vremena sam točno znala nabrojati: autistični poremećaj, aspergerov poremećaj, dezintegrativni poremećaj i ostali prevazivni poremećaji... ali mi je puno draža „ moja klasifikacija po spektru“, pa jednostavno kažem ljudima: autizam može biti od vrlo teškog oblika do lakog poremećaja gdje ljudi osobu s autizmom samo smatraju čudakom.

Ipak... ovaj drugi spektar manje je lijep od duginog i puno duže traje nego dugin... i ne možete gledati samo jedan njegov dio, nego cijeli, ako želite vidjeti...dugu. I ako ste jednom u njega upali, ne možete više ne biti njegov dio... možete se samo stopiti s beskrajem neba.

Kad sam posumnjala da nešto nije u redu, imao je malo više od 18 mjeseci, trebalo mi je 2 mjeseca da priznam samoj sebi da moramo potražiti pomoć, trebalo mi je još 2 mjeseca da krenem dalje od pedijatrice koja mi je govorila kako je on samo lijeni dječak, trebalo mi je još samo 2 mjeseca da mi stručna osoba kaže: „ Čupajte ga rukama i nogama, inače će vam dijete otići u autizam" . I eto, od tada ja čupam, ponekad i kopam, ponekad i zaronim, al onda opet isplivam...

A Edi šeta po spektru, nije dugin, nije potpuno ni autistični, pa ga ja od milja zovem Edijevski spektar. On počinje crnim tonovima vrištanja po noći, po tramvajima, na ulicama, preko sivih tonova cviljenja, tuljenja, aaakanja, iiikanja, do bijelih tonova pokoje riječi uz pjesmu, do zahtjeva da mu se nešto da. Nemojte se čuditi što su ovo neke čudne boje, to su boje našeg spektra. One imaju više od sto nijansi sive, i više od sto nijansi ružičaste, a nekad je samo crno-bijeli, a nekad je blještavo žuto-narančasto-zeleni.

Ružičasti su zagrljaji, poljupci koje mi udjeli bez višeminutnog zahtjevanja s moje strane, ružičasto su obojene pjesme koje on započinje sa željom da mi kaže zbog čega je sretan, ružičasta su i jutra nakon cijele prospavane noći, topla i mazna bez obzira što je još mrak. Ružičasta je mamina najsretnija boja Edijevog spektra.Narančasto je obojeno vrijeme obroka, to je dobra boja, to je topla boja, to je topao osjećaj... jedino s čim smo rijetko kad imali problema, jedino u čemu Edi oduvijek uživa, jedino što Edi voli činiti bezrezervno.

Žute su minute, i super je kad nas uhvati samo žuta minuta, ali ponekad minute prijeđu u sate, ponekad sati prijeđu u noći i dane, ponekad se Edijeve i mamine žute minute isprepliću, nadovezuju i nadopunjuju... to je „ludilo brale“.

Zelene su livade, dvorište, parkovi i šume, zeleno je treperavo lišće. Bio je beba od 4 mjeseca i vozala sam ga u kolicima. Kad bi iznad njega treperilo lišće, lepršao bi ručicama i gugutao, i smijao se iz sveg glasa, čim bi skrenuli u ulicu u kojoj nije bilo drveća, urlao bi kao da ima najgore grčeve. Ako bi neko drvce prošlo iznad njegove glave, odmah bi ušutio. S 2 godine kad je bio totalno u svom filmu, kad nisam mogla dobiti ni sekundu pogleda, stao bi ispod krošnje topole i govorio POTATO (kasnije je potato postalo petato, pa pekaco, sad je pekasno- fali nam samo R). U ovoj boji Edi je najsretniji.Ima još jedna boja u kojoj se sve stapa i izjednačava s ostalim svijetom. Plava boja tatinog mora, plava boja maminih prolivenih suza, plava boja obožavane vode u kojoj Edi pliva, sretan i slobodan. Plava boja beskrajnog neba iznad nas, neba u kojem se sve spaja i koje ponekad duga ukrasi.

Posljednjih 9 mjeseci su isto plavi, doduše u sto nijansi plave. Edi govori, pokazuje što zna, kako se osjeća, nema ispada, spava noću, želi učiti... Naišli smo na dugu na jednoj od sličica. Ja: Što je to? On: To je duga. Ja: Kakva je duga? On: Fina. Ja: Gdje je duga? On: Oblak. Ja: Misliš na nebu? On: Na nebu.

I ja znam: vidio ju je onda s balkona našeg stana, koji je zapravo samo prozor do poda, i ja znam: čuo je sve što sam mu rekla, i ja znam: želio je stajati kraj mene i dijeliti moj ushit, ali njegovo tijelo mora drugačije reagirati, i ja znam: zapamtio je sve što je vidio makar i jednom, čak i kad se ne može sjetiti riječi za to što je vidio, ja znam: sve je to negdje pohranio u svom malom čudesno satkanom mozgu, meni nerazumljivom kao i dugin spektar, kao i plavetno prostranstvo.

Jednom će naše dane opet pretežno obojiti neka druga boja Edijevskog spektra, možda već sutra, možda za koju godinu, a do tada... uživat ćemo u nebeskom plavetnilu.

Edijeva mama

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>