Nekada te život iznenenadi ugodno i malo se razveseliš, ali to se ne događa baš često. Ono što se, naime, događa čak i prečesto je da te neugodno zaskoči kao i onaj iznendan poriv za povračanjem kada mrtav pijan odlučiš da je dobra ideja zapaliti Winston (ili Benston, York, Drinu ili bilo koju varijaciju na temu "klistiri od cigara" kao što je plavi Walter, nebitno). Takve se stvari obično događaju pred kraj onog dana kada više ni sam ne znaš jesi li sretan, sjeban, umoran, živčan, gladan, žedan ili sve to skupa u komfuznoj petlji nikada zbunjujućujih osjećaja.
I tako u tom nekom neodređenom psihofizičkom stanju, po ovoj temperaturi, kiši i vjetru žuriš na bus jer znaš da je vozač kreten i voli krenuti malo ranije sa okretišta (valjda im je to neka interna fora, natječu se tko će više ljudi sjebat). I dobro da si žurio jer po ulasku u bus shvaćaš da unutra staneš još ti, dvije muhe i mršavi komarac. Ne stigneš zatvoriti kišobran do kraja, a masni kreten se već dere "Mlada damo, karta!", taman propetljaš taj kišobran, džepove na torbi, novčanik i taj vražji, vražji pokaz kad uočiš da vani jadni Joža stoji na kiši i gleda kako će ući u bus. Odjednom se čovjek ispred tebe počne provlačiti prema iza pa si pomisliš kako to nije loša ideja, ako se uvučeš među ljude barem će ti netko amortizirati pad ako gospon Masni naglo zakoči, a i nećeš morati na svakoj stanici izlaziti iz busa da pustiš ljude van. Nakon nekoliko trenutaka komfuznog probijanja među mokrim jaknama i torbama ne samo da stojiš na području srednjih vrata busa i shvatiš da je POTPUNO PRAZNO, nego i u stražnjem djelu busa uočiš 4 prazna sjedala.
I jebo mene pas ako je meni jasno odkud taj nagon da stojiš između prvih i srednjih vrata i ne želiš se pomaknut ni milimetra. Koji strah te sprječava da prijeđeš polovicu busa? Jel ti vjera zabranjuje? Ili se nikada nisi vozio/la naprijed u autu pa to nadoknađuješ u busu? (ako je tako, vjeruj mi, nisi ni blizu iskustvu koje tražiš) Ljudi, vjerujte mi kad vam kažem, iza u busu je isto kao i naprijed, ne možete pokupiti nikakve drugačije boleštine od onih koje možete pokupiti naprijed, ljudi isto smrde, vožnja je isto neugodna, osnovnoškolci i tamo pričaju o budalaštinama, fufe okidaju selfie-je, još uvijek se tamo može sjediti i stajati, ima prostora za primiti se i MOĆI ĆETE IZAĆI IZ BUSA, ne brinite, NEĆETE OSTATI UNUTRA.
Ali kada pogledaš tu situaciju sa druge strane shvatiš da je možda i bolje šta ima takvih glupana, ti ćeš se uvijek progurati iza jer znaš da je tamo prazno i barem nećeš morati udisati izdisaje pijanog Štefa, napušenog Marka, bolesne Marice, Jagice koja ne pere zube i tjelesne izlučevine svih onih ljudi koji nisu čuli za osobnu higijenu. Ti ćeš lijepo sjediti iza, neće ti nitko gurati lakat u rebra i možda oko tebe, ako imaš sreće, neće biti niti jedan izvor neugodnih mirisa.
Oznake: ZET, bus, moroni, ljudi su stoka
22. F. ZG. FER. igraonice.hr
Writing since 13.11.2005. (10:53)
Blue
*trebaju mi novi prijatelji da ih stavim ovdje*
I see the girl I wanna be: riding bare-back, care-free along the shore. If only that someone was me. Fear surrounds me like a fence I wanna break free. All I want is the wind in my hair, to face the fear, but not feel scared. Wild horses I wanna be like you: throwing caution to the wind, I'll run free too. Wish I could recklessly love like I'm longing to I wanna run with the wild horses..
~Natasha Bedingfield - Wild Horses
I'm listed at Blogerica
· design & base code: *marhina. [dz] 
· picture: =vampire-zombie
· thanks: Tutor.Blog