Nekada te život iznenenadi ugodno i malo se razveseliš, ali to se ne događa baš često. Ono što se, naime, događa čak i prečesto je da te neugodno zaskoči kao i onaj iznendan poriv za povračanjem kada mrtav pijan odlučiš da je dobra ideja zapaliti Winston (ili Benston, York, Drinu ili bilo koju varijaciju na temu "klistiri od cigara" kao što je plavi Walter, nebitno). Takve se stvari obično događaju pred kraj onog dana kada više ni sam ne znaš jesi li sretan, sjeban, umoran, živčan, gladan, žedan ili sve to skupa u komfuznoj petlji nikada zbunjujućujih osjećaja.
I tako u tom nekom neodređenom psihofizičkom stanju, po ovoj temperaturi, kiši i vjetru žuriš na bus jer znaš da je vozač kreten i voli krenuti malo ranije sa okretišta (valjda im je to neka interna fora, natječu se tko će više ljudi sjebat). I dobro da si žurio jer po ulasku u bus shvaćaš da unutra staneš još ti, dvije muhe i mršavi komarac. Ne stigneš zatvoriti kišobran do kraja, a masni kreten se već dere "Mlada damo, karta!", taman propetljaš taj kišobran, džepove na torbi, novčanik i taj vražji, vražji pokaz kad uočiš da vani jadni Joža stoji na kiši i gleda kako će ući u bus. Odjednom se čovjek ispred tebe počne provlačiti prema iza pa si pomisliš kako to nije loša ideja, ako se uvučeš među ljude barem će ti netko amortizirati pad ako gospon Masni naglo zakoči, a i nećeš morati na svakoj stanici izlaziti iz busa da pustiš ljude van. Nakon nekoliko trenutaka komfuznog probijanja među mokrim jaknama i torbama ne samo da stojiš na području srednjih vrata busa i shvatiš da je POTPUNO PRAZNO, nego i u stražnjem djelu busa uočiš 4 prazna sjedala.
I jebo mene pas ako je meni jasno odkud taj nagon da stojiš između prvih i srednjih vrata i ne želiš se pomaknut ni milimetra. Koji strah te sprječava da prijeđeš polovicu busa? Jel ti vjera zabranjuje? Ili se nikada nisi vozio/la naprijed u autu pa to nadoknađuješ u busu? (ako je tako, vjeruj mi, nisi ni blizu iskustvu koje tražiš) Ljudi, vjerujte mi kad vam kažem, iza u busu je isto kao i naprijed, ne možete pokupiti nikakve drugačije boleštine od onih koje možete pokupiti naprijed, ljudi isto smrde, vožnja je isto neugodna, osnovnoškolci i tamo pričaju o budalaštinama, fufe okidaju selfie-je, još uvijek se tamo može sjediti i stajati, ima prostora za primiti se i MOĆI ĆETE IZAĆI IZ BUSA, ne brinite, NEĆETE OSTATI UNUTRA.
Ali kada pogledaš tu situaciju sa druge strane shvatiš da je možda i bolje šta ima takvih glupana, ti ćeš se uvijek progurati iza jer znaš da je tamo prazno i barem nećeš morati udisati izdisaje pijanog Štefa, napušenog Marka, bolesne Marice, Jagice koja ne pere zube i tjelesne izlučevine svih onih ljudi koji nisu čuli za osobnu higijenu. Ti ćeš lijepo sjediti iza, neće ti nitko gurati lakat u rebra i možda oko tebe, ako imaš sreće, neće biti niti jedan izvor neugodnih mirisa.
Oznake: ZET, bus, moroni, ljudi su stoka
I, evo, meni stvarno nije jasno kako ipak svako malo netko uspije zalutat ovdje, a ja ništa napisala nisam punih 1198 dana. Valjda su moji stari postovi ful duhoviti. A odkud ja ovdje? Ah standardna procedura, Nana naišla na neki moj stari wall post u kojem ju obavještavam o svom novom postu, ona lajkala to, ja komentirala to, malo pričale o blogu, i naravno ja se zaletila ovdje, obrisat prašinu i vidit šta ima. Ako ništa drugo maknut da imam 17 godina i da idem u MIOC. A kad sam to već obavila, pomeo (pomeo, ozbiljno?!) me zanos i krenula sam pisati post. I prije nego šta sam stigla smotat cigaru i zapalit, ovaj dolje dio posta (o prejakoj i ajfonu) je već bio napisan. I šta ću sad? Naravno da ću objavit post.
I evo, već 20 minuta pokušavam aktivirati Prejaku opciju, ali svaki put kad krenem zazujim po ovim internetima. (DA, pisat ću "internetima" kao Andrea, jer mi je fora i sviđa mi se i duhovito je i tko ne misli da je to smiješno očito nema elementarnog smisla za humor.) (I evo, nisam se ni vratila kak spada i već vrijeđam potencijalne čitatelje). I tako ja zazujim i istekne mi vrijeme za odgovor. Naravno, kada sam uspjela usmjeriti svoju pažnju na aktiviranje te đavolje opcije, T-Com je odlučio da "Usluga trenutacno nije dostupna. Molimo pokusajte kasnije.". KAD KASNIJE, FRAJERU?! Već sam 6 dana bez interneta na mobitelu kad sam izvan kuće, jel znaš ti kak je to? Ja sam pripadnica ove fuj-su-ajmo-pljuvat-po-njima-samo-bulje-u-te-ekrane-ne-znaju-se-zabavljat-samo-piju-puj-to generacije i dosadno mi je u tramvaju i dosadno mi je kad ne mogu provjerit Instagram svakih nekoliko i grozno mi je kad vidim neku pičku u očajnoj kombinaciji i čak ju uspijem slikat, a onda shvatim da nemam faking interneta i da ne mogu poslat sliku frendicama da joj se smijemo. Onda sam tužna. A kad sam tužna jedem. A kad jedem se debljam. I odjednom imam 70 kila i za sve su krive telekomunikacijske kompanije i njihov skup internet.
Funny story: Svi koji su ikad čitali ovaj blog vjerojatno znaju koliko sam patila na iPhone even before it was mainstream (čitaj: čak i prije nego što je prosječna osoba u Hrvatskoj znala što je iPod), koliko sam ga htjela i koliko sam bila opsjednuta svim mogućim iStvarima. Baš sam malo letila ovim prošlim postovima i tamo negdje dolje, ne znam ni sama više točno gdje (stvarno ne mogu naći) stoji nešto u stilu "i sad moram proć s pet da dobijem iPhone". Kako sam se slatko nasmijala. I to ni više ni manje nego zato što je taj post napisan vjerojatno u drugom, trećem razredu (prije 4, 5 godina), a ja sam iPhone dobila prije godinu i pol dana i to 4, ne 4s, ne 5, nego 4 (brijem da je tad 5 izašao taman). I to od 8GB, ni više ni manje (pogotovo zato što manje ne postoji). Jer je to bio najstariji i najjeftiniji model koji je moj stari mogao iskopat u svim T-Centrima (iako ima bolestan popust zbog dugogodišnje vjernosti i manijakalne tarife, ali hej, ako možeš kćeri kupit mobitel za kunu, napravi to), ali se ipak ponašao kao da mi je zvijezde skinuo sa neba, a i ja sam se tako osjećala jer mi je napokon ispunio dugogodišnju želju i bila sam toliko sretna da sam samu sebe zaprepastila (i još me k tome fakat nije bilo briga šta sam dobila 4 od 8GB jer "sam dobila ajfon aaa", da mi je kupio onaj prvi preko oglasnika za 50 lipa bi vjerojatno bila sretna). Al jebiga, svaka budala ima svoje veselje.
I kako da mene ljudi ozbiljno shvate kad sama sebe sprdam.
Ništa, idem zapalit. Budite pozdravljeni.
Možda se vratim a možda i ne, huahuahua. (Svako dobro 2, 4:58, ako ne kužite)
(iznenadilo me što TinyPic radi i na mobitelu, al eto, čuda se događaju)
(i ja na FER idem, majko mila, upucajte me)
(i tek sam danas otkrila da ne moram samoj sebi slat mail, nego da mogu samo sejvat draft)
(i opet, ja idem na FER)
(Isuse)
22. F. ZG. FER. igraonice.hr
Writing since 13.11.2005. (10:53)
Blue
*trebaju mi novi prijatelji da ih stavim ovdje*
I see the girl I wanna be: riding bare-back, care-free along the shore. If only that someone was me. Fear surrounds me like a fence I wanna break free. All I want is the wind in my hair, to face the fear, but not feel scared. Wild horses I wanna be like you: throwing caution to the wind, I'll run free too. Wish I could recklessly love like I'm longing to I wanna run with the wild horses..
~Natasha Bedingfield - Wild Horses
I'm listed at Blogerica
· design & base code: *marhina. [dz] 
· picture: =vampire-zombie
· thanks: Tutor.Blog