30.04.2007. 00:44
It's never too late, to turn it around...
Gledala sam film. Film o boli, patnji, smrti. Beyond borders = Preko svih granica
I zapitala sam se. Kao i tisuću puta prije današnjeg dana.
Što da napravim da promijenim.
Radnja filma je smještena u siromašnim zemljama, onim u kojima je rat i u kojima ljudi svaki dan umiru bilo to zbog gladi, bolesti ili ih ubijaju.
I kada vidiš dječaka, desetogodišnjaka, koji svojom težinom jedva teži kao četverogodišnjak, kojemu se vide rebra i koji je doslovno “kost i koža“, zapitaš se.
Zapitaš se zašto su ljudi – MI – napravili tako užasan svijet.
I shvatiš koliko si TI sretan što imaš krov nad glavom, i jelo na stolu svaki puta kada si gladan, imaš krevet i toplinu postelje. Imaš vodu za piće i čak se još njome možeš razbacivati.
I kada usporediš sve ono što imaš i vidiš koliko ti siromašni ljudi u tim zemljama imaju, shvatiš da si bogat i blagoslovljen.
TI ne moraš moliti za
kap vode, za
slobodu, za
ŽIVOT.
I vidiš da je naprosto glupo sve za što ti misliš da je važno. Svi tvoji problemi, o školi kako češ napisati test, o tome hočeš li stići na vrijeme na dogovoren sastanak ili posao, hočeš li biti s nekim tko ti se sviđa, i tisuće glupih “problema“.
Kada pogledam takav neki film, shvatim koliko sam u krivu što me zabrinjavaju sitnice takve kao priloženi “problemi“.
Nakon takvih filmova u kojima vidiš svakodnevicu koja se događa paralelno s tvojom, no koja je potpuno različita od tvoje, tada zbilja znaš svoje bogatstvo i počinješ ga cijeniti.
No kada zaviriš malo u maštu, i zamisliš što bi bilo da je bilo, vidiš da smo mi sami krivi za sve zlo što se događa u svijetu.
Svaki put kada netko umre u ratu znaj to smo ga MI ubili. Ja sam ga ubila i ti i svi mi.
I to je istina. Naravno nisi ga osobno ubio, ali kao kolektiv, kao jedna “predivna savršena zajednica“ smo krivi. Ubijamo se međusobno, i povrijeđujemo druge namjerno zbog nekih svojih glupih htjenja.
I nakon takvih filmova koji su me podsjetili na to sve,
poželim sve promijeniti. Ili bar
nešto.
I budem opet ljuta jer
ne mogu ništa promijeniti.
Barem ne ništa previše značajno ako se gleda pojedinačno samo na jednu osobu.
Ipak ako svaka osoba počne prestati uzimati stvari zdravo za gotovo i počne raditi svakodnevne stvari shvačajući da svaku radnju koju napravi nije napravio samo za sebe već za sve, tada bi svijet, nakon puno strpljenja i rada i vremena, mogao postati bolji.
To je slično kao i onaj jedan film, u kojemu je iznesena ideja da ako svaka osoba učini dobro djelo trima osobama i ako te tri osobe učine dobro djelo još trima osobama i tako dalje i dalje, da bi svijet bio mnogo bolji.
I zašto to ne bismo počeli provoditi.
Čak i jedan osmijeh može osobi biti dragocjen poput života.
Pomislite na one osobe koje nisu imale dobro djetinjstvo i koje su bile zlostavljane od strane bliskih obiteljskih prijatelja ili čak ukućana, oca ili majke.
Ili one osobe koje u školi nisu bile kao ostali, koje su se izdvajale.
Takve osobe mogu cijeli svoj život pamtiti odnos tih drugih osoba prema njemu i nakon mnogo vremena može napraviti razne stvari i sebi i drugima.
Iako je takvim osoba koje se u školi rugaju nekome, tko nije isti kao što su većina, to ništa nije tek samo mala šala ili već samo rezultat dosade, osobi koja je meta to može razoriti cijeli život.
I zato se trebamo zapitati svaki put prije nego nešto ne napravimo ili ne kažemo, kako će to utjecati na druge.
Na početku pustinje si. I ona je vrlo velika i pomisliš da nikada nečeš doći na drugu stranu.
No korak po korak i preći češ pustinju.
Samo treba htjeti i imati volju da ostvariš.
~“ I don't want to make the same mistake
I don't want to waste another day
I don't want to play another game
I want to make it up this way
Cos, that's what life's about
It's never too late, to turn it around...“
7 Komentara |
Print |
# |
^
01.04.2007. 03:39
The Madman's Tale: Chapter 1
Prošla ponoć, meni se spava, glavobolja je previše bolna, i napuhuje mi glavu do te granice gdje mislim da će eksplodirati ako ne izgasim sve živo i neživo u sobi i ne odem spavati. Osim tog sam savim ok. (možeš misliti haha)
Nekak se u posljednje vrijeme otvaram, ne znam baš na koji način.
Moram reći da sam od jedne vrlo vrlo vrlo drage i predrage osobe dobila seriju NCIS!!!!
Sam tek tak da znate, obožavam ovu seriju!!! I Abby je tak, ma baš je. Da, da, je.
I tak da sam ja to dobila i sva sam happy ovih proteklih tjedana. Čak sam počela i lijepe, dugačke crvene kikice nositi, baš kao i Abby. Naravno ima tih određenih razlika u boji i dužini no nije važno, isti je stil frizure.
No bit je u tome da ja ne volim u školi nositi svezanu kosu, no zbog tog osjećaja otvaranja počela sam nositi i kikice, iako u cijeloj školi i cijelom gradu ih nosi broj osoba od njih čak 10!? Tak da je vrlo čudno bilo vidjeti mene sa svezanom kosom jer su svi navikli na određene stvari kod mene.
Glavno da sam eto počela se osjećati dobro u sebi i počela sam zauzimati mnogo više prostora nego sam prije upotrebljavala jer nisam prije željela se nikom nametati.
Upravo i sad mi vise te dvije kečke, i znate kak to grije i baš sam si fora i sretna sam. Pustite kosu i garantirano da će vam biti vrlo toplo.
Eto. Baš sam sad završila razgovor sa svojim dragim, koji me prekinuo u pisanju ovog posta i inače ga ne oslanjam takvim imenima jer nisam takva i gadi mi se to kad netko tako slatkasto počne nekog nazivati; a i gdje je tu ljepota kada te netko nazove kolačićem!!; koda te želi samo pojesti a ne da te zove iz milja tak; i ne govorim to da on mene zove tak, ovo je samo primjer, neg ja sam ga nazvala tak jer ostavimo prava imena koja samo kompliciraju stvari.
No imasmo mi nekoliko problema, i dragi moj, zbog tebe sam bila u smrtnom strahu, znaš onaj put, jer si me toliko uplašio svojim ponašanjem da ja nisam znala što da radim, a ja sam osoba koja je konstantno stabilna i rijetke stvari me izbacuju iz “tračnica“.
No takva sam da kad želim nekom nešto onda to napravim do kraja makar me ubijala ta osoba u pojam. Tak da eto, sve je ok, again.
Ma kak i naziv posta govori ovo su priče lude osobe i vidi ti tog čuda ovo je prvo poglavlje. Očigledan znak da će biti mnogo poglavlja još.
No eto odlučih da vam se malo jasnije prikažem..
Pa šutite i čitajte, a ak ne želite e onda ne lažite da ste iščitali i da sam dobro to istipkala, neg baj baj ljudovi onda.
Sjetih se još nečeg.
Znate onu reklamu za Nescafe, onu bivšu, kad ovaj mali čovječuljak iz auta koji pije upravo tu kaficu, dođe na kućicu u garaži da plati ili šta već i kaže “Mislim da netko treba zagrljaj.“
To kad sam svaki put vidjela morala sam najbližu osobu zagrliti, a kad je to u većini situacija bila moja seka, jadnica je vjerojatno dobila fobiju od mene, jer ipak opet ja nisam takva inače da grlim nekog. Vrlo rijetko se to događa, no eto ne znam što se to događa u posljednje vrijeme no sva sam nekakva nesvakodnevna.
I moguće da sam ovakva sretna i drugačija zbog tog što sam si napokon udostojila odvući svoju cijenjenu guzu u trgovinu da kupim mp4, tak da sam i zbog tog happy, jer glazba mi je vrlo važna. Može mi sjebati dan, a i može mi poboljšati dan.
Još mu nisam dala ime, a inače dajem imena svojim stvarima, no često ga zovem samo mp, pa eto krstim ga imenom Mp.
I vidjela sam u petak nešto što me toliko razljutilo.
Neki čovjek, ma budala da nema veće, je izmučio jadnu životinjicu – psa, nisam vidjela što no čula sam da pas cvili,a pogled mi je zaklanjao auto, i tak da je on tog psa dovukao do prtljažnika – grozne li riječi, i zapovjedio mu da uđe, te zatim zatvorio ga unutra!!!
Znate li kak sam se osjećala u tom trenutku? Još ja koja toliko obožavam sve životinje, osim buba malih onih i glista i crva.
Zašto osobe ne misle? Zašto nitko ne pomisli na jadnu životinju, kako se ona osjeća zatočena. Pa to je isto kao da osobu stavljaš unutra i mučiš ju. Pa nek sebe stavi i zatvori pa će vidjeti kako je biti unutra.
I onda još takve osobe smiju imati životinju.
Trebali bi napraviti nekakve testove da se vidi tko smije a tko ne smije imati životinje.
I taj dan, inače imam praksu petkom, išla sam fotokopirati neke stvari za maturu sebi i nekim ljudovima iz razreda, i naravno sama sam išla, jer sam rekla idem sama šta će mi netko, pa neću se izgubiti ono.
Ma glavno idem ja to foto.i vraćam se ja prema tramvaju i kog sam vidjela?
Anđela tame zarobljenog u laži.... Izgubljenog u magli....
I htjela sam upiti svaku jebenu sitnicu na njegovoj pojavi, no nisam mogla već su mi se oči zasuzile.
I znam da kompliciram stvari, čak i povrijeđujem, no taj anđeo je moj i on je čuvan u mom svijetu u koji nitko nije nikada koraknuo, stoga on nije stvarna osoba, makar ga mogu osjetiti i dotaknuti, i kao nestvarna osoba ne može povrijediti nikog, već samo ja mogu povrijediti nekog svojim ponašanjem i željom za određenim stvarima.
Tak da razjasnim stvar. Imam dečka, ne želim mu zlo, no anđeo je moj.
Znam znam. Ljudi misle sada svašta. No pustite me, i ostavite me na miru.
To je to.
Dosta više priča za vas.
Prvo poglavlje je završilo.
Uskoro slijedi novo.
I to zbilja uskoro.
Jer popravih se.
Nije prošlo ni mjesec dana od mog prošlog posta.
Pa eto pišem ja.
Pa sada lijepo vam svima želim laku noć trenutno, i dobar dan, i dobro jutro i večer naravno.
Šaljem svima jedan veliki zagrljaj, i baj baj za sada.
8 Komentara |
Print |
# |
^
