Uvertira
Hm... pisano iz perspektive nekog tko se zadnji put aktivno bavio sportom tamo negdje u srednjoj školi, a i to samo ciljano i nužno. A sjećanja na faks... Ona mi još uvijek pričinjaju neopisivo veselje . Dragi profesor je bio obećao automatski potpis onoj koja prva od nas uspije ubaciti loptu u koš... A i baš smo trebale nabasati na bivšeg profesionalnog košarkaškog trenera, piiiih!
Gledano očima nekog kome je živa tlaka bilo potrčati i za autobusom, a kamoli pomisliti obući tenisice...
I naposljetku, crtice i razmišljanja nekoga tko se napokon odlučio – pokrenuti !
Hoću - neću - idem... :)!!!
Kad samo pomislim koliko mi je vremena bilo potrebno da se nakanim... Dan za danom – rutina, uglavnom kišna, oblačna, stresna i frustrirajuća... Ništa nova i nigdje nikog na obzoru. Zatupljujuće. Došla bih kući s posla i nepogrešivim redom smanjivala – SVE! Od radija što zuji od sumraka do zore, televizije koja mi je postala četvrtim članom domaćinstva (i to glasnim i vrlo napornim)... Automobile ispod zgrade, nažalost, ne mogoh ni utišati, a bogme još manje ni anulirati... Uhvatila bih sebe kako kužim da moje "kućne" gledaju u mene i pritom otvaraju usta, a da bih tek nakon neke dvije – tri sekunde skužila da pri tom nešto i govore . I to govore – meni. Kronična, totalna i apsolutna ugroženost bukom ! Na frekvencijama, a bogme i onom doslovnom. Razrednom... školskom... Gdje u kakofoniji vrištećih, manje – više nemutiranih glasova, često puta ne čuješ niti vlastite misli, a autoritet ti je tek puki misaoni pojam . Predoziranost sveopća, a ispušnog ventila – nigdje. Aaaa, NE! Nema toga! Nema više i ne kod mene ! Iiiidemo, dosta je bilo!!!
E, pa sad... Pitanje je bilo – kad ću se napokon odlučiti, krenuti ili puknuti... . A kad pravo pogledam, mogla sam i prije... Daleeeko prije...
Priznajem da je svaki početak lakši i zgodniji udvoje , pa su tako nebesa i meni, u pravo vrijeme poslala i moju dragu priju školsku, s naumom jako bliskim mome i – dogovor je pao u tren oka. Sad bi trebalo slijediti nešto kao: Slični umovi isto misle . Mjesto susreta – ispred Sportske dvorane, vrijeme susreta – osam sati navečer. Taman zgodno! Do dvorane mi treba nekih dvadesetak minuta po upornoj uzbrdici i onda slijedi strmoglav stepenicama, dakle – iskoristim to za zagrijavanje i onda skupa odcupkamo prema obližnjem igralištu, doduše malko zapuštenom i zaraslom, ali taman toliko da ne bude prenapućeno i krcato radoznalim pogledima upućenim prema našim vrlo amaterskim zaveslajima po manje – više travnatom terenu . A i vrijeme susreta mi taman odgovaralo. Dan je već sad poprlično produžio, temperatura je još uvijek u to doba ugodno svježa i još nisu počele one sparne ljetne omaglice... K'o saliveno !
Put pod noge
Kojem su prethodile bitno i vrlo uzdignute obrve mojih "kućnih biljaka" kad sam im rekla kud i kamo, te s kojim naumom idem... No frks, pjesnici su i tako čuđenje u svijetu . Dakle, obukla si frajerica dres, natukla tenisice na noge (sreća i bog pa je pubertet već poodavno iza mene, pa više ne rastu – noge, mislim ), svezala si repić (da IPAK vidim kud bauljam u trku ) i odvažno krenula na pute daleke...
Prvi ispit "zrelosti" me zaskočio netom iza ugla zgrade, pri prelasku ceste. O inhibicijama raznoraznim ženskog roda ovog puta nećemo , ali... nije da mi nije palo na pamet kad mi je neki izvjesni pajdo potrubio iz auta: Maaa, maaamu ti, bolje ti je gledat' kud voziš, a ne u moje nogice u obliku prve nepoznate u matematici !!! I ništa, s takvim mislima u glavi, a visoko uzdignuta nosa, ponosito otfrknuh i prhnuh dalje. Prhnuh da – sve do obližnjih stepenica koje vode u gornje naselje. Ma, lako za naselje, ali uzbrdicaaa... Ma, nije da sam se ja bila uspuhala, nije da sam im skidala sve po spisku zbog urbanističkog plana i konfiguracije terena, već mi zbilja nije jasno kud li su i kako iskonstruirali tu i takvu uzbrdicu, ne misleći pri tom na bujice vode koje podrivaju asfalt i stvaraju probleme ljudima što žive u prizemljima zgrada... Oh, kako li sam samo socijalno osviještena... !!! Nedugo nakon toga, ponovno – izazov! U obliku tročlane obitelji koja mi je dolazila ususret. Mlada mama s vrećicama u ruci, dijete me radoznalo zagledava i čupka tatu za rukav pokazujući na me, a potom se i pater familias znatiželjno okrene. Grrr... u ovom mom velegradu bi čovjek vjerojatno izazivao puno manje pozornosti da se pojavi nasred srijede ulice sa šarenom dugorepom papigom (da, da, onom istom arom iz križaljki ) na ramenu, nego odjeven u koliko toliko casual odjeću, da ne rečemo – dres. Trening bilo koje vrste se još uvijek percipira stanovitim oblikom egzibicionizma, no... dragi moji vi – who plums you ?!? Što ste mi dali, to mi uzmite! Slobodno ! Ha! Ponovo pješački prijelaz! Za nevolju, gužvovito iz oba smjera... Maaa, ne truuubi careee, ispraznit ćeš akumulator !
Početak
O motivaciji dovoljno govori činjenica da su rijetki slučajevi kad dolazim točno, a kamoli prije vremena. Ovdje bijah desetak minuta ranije. Ispred ulaza, vreva poprilična... djeca s treninga, djeca na trening, mnoga od njih školska (maaajko mila ), mame čekaju ispred auta, tate su po tom pitanju sporadični slučajevi... A dočekala i ja, moju druuugu i školsku supatnicu . Ono, idem putem, a nemam pojma što me čeka. Ne znam točno ni gdje, ali bistriji i suvisliji dio mozga mi govori da ću uskoro saznati. Kročimo smjelo po šljunčanom puteljku, zrak je ugodno vlažan, prvi sumrak se još nije ni počeo spuštati... Na nebu trag aviona, u zraku miris nadolazeće kiše... Taman pravi ugođaj za početak !
Krug prvi
Nakon koliko – toliko spretnog pentranja po betonskim tribinama dolazimo napokon i do travnatih terena. Travnatost ovdje shvatiti vrlo doslovno, jer je riječ o pomoćnom igralištu u sklopu bivšeg sportskog centra, koje uglavnom i služi kao okupljalište rekreativaca. A njih je tamo bilo nekih desetak, svatko u svom filmu i ritmu. Zgodno. Pridonosi osjećaju opuštenosti. Makar se nitko neće previše osvrtati što radim i kako izgledam nakon prvih sto metara trka poslije beep godina . U hodanju, razmišljanju i razgovoru ugodnom nam tako prođe prvi krug. Meni osobno, najveći izazov je predstavljalo upravo to, kako ću se otisnuti i pokrenuti, prebaciti iz hodajućeg u trkači mode, a da pri tom ne izgledam k'o rasklimana marioneta . No, obzirom da sam bila tu gdje jesam, shvatih da mi nema puno sreće od teoretiziranja i krenusmo mi... Odlučismo polako, najsporije što ide za početak, a poslije ćemo vidjeti – kako koja bude mogla... Haaajd'mo – lijeva... desna... Aaaa... noge mi drveneee... Hm... druga pomisao: Ooooo... blaženi anatomski jastučići u tenama... Treća pomisao: Blaaažena bogme i zemljica crvenica ispod mojih nogu, super je trčati po njoj... Četvrta: A da ti staviš i ruke u pokret, očito bi i one mogle čemu poslužiti... I peta, koja vrati me u život: Ma, breath... you stupid woman, inače češ smjelo zaorati nosom i prije kraja prvog kruga. A i kažu da zna biti korisno u životu. I tako, kad sam se napokon dogovorila sa samom sobom i vratila dah, počnem gledati oko sebe... i skužim cijelu hrpu stabala kojima smo poslije bezuspješno utvrđivale vrstu, no najbitnije je da njihova gusta krošnja obećava debelu hladovinu za ljetnih dana . I zgodan poligon za istezanje umornih hodalica post festum . Najbliže što smo došle je bila dvoumica između lipe i murve, oliti ga – duda . I ide to nama dvjema... ukorak i kolegijalno (do nebesa zahvalna brižnoj njoj, koja ima daleko više kondicije, pa usporava i čeka ). Što mene, inače šutljivu i mirnu , potiče na razglabanje o xy temama o kojima inače nemamo prilike za radnog vremena. Hm, da... no ovdje nije Kunst postići TAJ broj "okretaja", a i ponovo mi dolazi do blage aritmije disanja. Dakle, curo: Ne klepeeeći labrnjaaaamaaa... !!! Yaaahooo... !!! Evo nas na kraju prvog kruga !!! Pobjedonosno hvatam neki viseći konopčić na stativi gola, iskreno žaleći što na potonjem nije i kakav zvončić da urbi et orbi ponosno objavim svoj prvi krug u novom tisućljeću. Za urlik, pak, nisam imala snage . Po dogovoru, sljedeći krug prohodavamo... Da malkice uspijemo konsolidirati redove, a i da se mišići ne ohlade totalno. Hm... sad ovako, u šetnji, primjećujem i izvjesne grbavosti terena u obliku žljebova koje je kišica izrovala. Zaključak tipične polu – plavuše: Imat ću to na pameti, ne bi se bilo zgodno tu sroncati u sam osvit karijere ! Što li bi tek bilo da sam totalno plava ?!? Kratila bih stazu oko centra igrališta ?!?
Krug drugi
Heh... valja još jedan trčeći... dosta je bilo ljenčarenja . Noge malko štekaju, al' još uvijek ništa ozbiljno. Čudan neki osjećaj u slabinama, ali – izdržat ćemo još taj krug, pa onda put pod noge... U hodajućem ritmu . Počinje mi biti vruće, a naokolo pirka povjetarac. Kanda sam se malkice umorila ?!? Nekako... sve mi je manje i manje do priče i sve češće i češće mjerkam kad li će više oni žljebići preko kojih se NE SMIJEM strovaliti . A i neki marljivi susjed se baš sad sjetio paliti smeće u obližnjem dvorištu. Uskoro bivamo obavijene oblakom žućkastog neprozirnog dima vrlo upitne provenijencije... U biti, o istoj – ne želim ni razmišljati, bolje mi je !!! Prava blagodet za suha usta, škripava pluća i iznurene košćice – ozone friendly . Ma – i ruke su sve manje i manje simetrične, polako počinjem shvaćati da se klatim, što god ja o svom trčanju mislila . Noge se sve teže i teže odižu s poda, kao da razmišljaju nekom svojom, vlastitom logikom. Otkazuju poslušnost . Aaa – ha! Kanalčići! HoooP! Evo nas na pola putaaa !!! Još malo, pa nestalo. I zadane rute, a bogme i snage . S koljenima se nešto čudno zbiva, a stazica ispod mene se pretvorila u pokretnu traku. Nikako doći do onih lipo/murvi o kojima razglabasmo na početku priče. Nisam ni primjetila u kojem smo to segmentu trčkaranja ostale same na igralištu... Ili druge ne razabirem zbog zamagljenog pogleda i noći koja se već polako, ali sigurno spustila... Stabalca "apsolvirana", a ja se pretvaram u glavnu zvijezdu usporenog filma... Evooo... ideee... goool... Nogometni, naravno, no opće stanje je takvo da bi me teško i neki, zaupravski "gol" uspio stimulirati da više aktiviram pokoji atomčić snage . Jedno je bilo sigurno – neeema hodanjem do konopčića, poteeegni!!!
Ponos i blaga, ali sasvim blaga upala mišića
Hodam, da ! Nakon nekih osamstotinjak metara pretrčano/prohodanih i totalno mi dobar osjećaj. Da ne spominjem samu činjenicu da bi i meni samoj sama ideja prije nekih tri – četiri godine zvučala kao teška znanstvena fantastika, jer... kao... nije to za mene. Povratak je bio u totalnom laganini ritmu, listovi na nogama nisu dopuštali hitriji hod, sad je već i čavrljati ugodnije... Misli sve češće i češće zapnu na kakvoj slasnoj klopi koja se krije u frižideru , kupanjcu i... kaučuuu... mom divnom i jedinom .
Dan poslije
Ništa strašno, ni pretjerano bolno. Uopće. Jedino sam se malko osjećala k'o fakir. Ali to može biti i od novih madraca koje smo kupili prije pet dana . Anatomskih, molim lijepo! Ne adaptiraju se oni prema tijelu, već (o avaj, empirijski ustanovih! ) tijelo prema njima .
< | svibanj, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Malo skrovište neizgovorenih misli
Pet Ritmova
Amazing experience of 5Rhythms
Ples... Ritam... Valovi... Opet:)
Pet Ritmova - Dio III.
map counter
blog counter
src="http://www.statcounter.com/counter/counter.js">
rijec.dvije (at) gmail.com