darsena-time after time
petak, 17.07.2009.
ŽELIM SLOBODNO DISATIII...
Danas sam zbacila okove... danas sam napravila korak... Usprkos dvoumici, dugim premišljanjima o obzirima i zaslugama... Atipično mojoj prirodi... danas sam prekinula nit. Napokon!
A mudar čovjek mi jedared savjetovao da ću morati to riješiti muški, biti čvrsta. I bila sam, još prije dva mjeseca... i ostala dosljedna - do kraja. Ne odgovarala na bezbrojne naknadne poruke, privatne mailove... Sve to nakon mog konačnog NE! Stoički podnosila sve sladunjave izljeve isprika očito poremećenog lika, koji je iz dana u dan upadao u tako kontrarne izjave, da bi mogle ući u sve svjetske antologije gluposti. Opsjedao me cvijećem i razglednicama... nakon toga...
Svaki korak, svaki put kad bih otvorila mail strepila sam da će me naći jedna od njegovih brojnih svakodnevnih poruka, strepila kad bi zazvonio mobitel, sve dok ne bih vidjela ime na display-u i shvatila da to nije on... Višekratno i svakodnevno... Ne javljala se na nepoznate brojeve, iako mi je masu puta i zarada ovisila o tome, a nemam stalni posao... A što bi tek bilo da smo u istom gradu? A što bi tek bilo da smo ikad, makar i u ludom snu, bili u vezi??? Bolesne li opsesije 
!
Jutros... finalno... DOSTA!!! Jer ne želim više gledati vlastite ruke koje se tresu dok nalijevam čašu vode, nakon što vidim da je taj i taj prokomentirao ovo ili ono. Ne želim se više osjećati kao uplašena i proganjana zvjerčica u šumi, strepeći od njegovog sljedećeg pokušaja. Ne želim ona stanja rastresenosti nakon što bih se po deseti put u danu pitala gubim li ja to možda razum, ili on svoj nikad nije ni imao. Ne želim se buditi misleći što će mi prirediti tog dana. Ne želim cenzurirati svoje radnje znajući da je svaka od njih popraćena budnim okom neželjenog. Ne želim svaki put samu sebe preispitivati sličim li JA možda na njega dok šaljem mail dragim friendovima. Ne želim da mi nabija komplekse i inhibicije pored zdrave pameti. Ne želim postati rob tjeskobe. Dosta je meni i mog osobnog "stockholmskog sindroma", ne želim još jedno psihotično biće u svojoj blizini. Ne želim živjeti u strahu.
ŽELIM SLOBODNO DISATI!!!
Danas sam zbacila okove, suočila se s mogućim konzekvencama, a poučena iskustvom, slutim da će ih biti... Evo, ironija je htjela da baš sad na TV-u bude emisija o zlostavljanju... o kako li tek verbalno zna biti agresivno, koliko god sladunjavo i nedužno izgledalo. Zlostavljanje koje ne prolijeva krv, zlostavljanje koje ne ostavlja modrice, već SAMO osjećaj beskrajne ugnjetavanosti, koji ti titra u svakom otkucaju srca pri pogledu na određeno lice. Nešto sasma nalik paranoji... NO WAY!!!
Jer... kavez je kavez, pa makar bio i od zlata... Ptici svejedno krade lahor u krilima 
. A visine su te kojima stremi... Visine i plavo nebo!!!
ŽELIM SLOBODNO DISATI!!!
Od danas, strah nije moja opcija budućnosti, a jutros napravih tek sićušan korak u moju korist. Snage mi dalo ono sve što dosad proživjeh, sva slična stanja i situacije... I da, ako volim ljude i ako već kažu da znam čuti i razumjeti, ako se drznem pohvaliti da moja lijepa riječ ponekad zna i pomoći nekome, TO nipošto nije na rasprodaju... Dajem, dijelim i primam od onih od kojih ja to hoću, a ne od onih koji to grabe od mene, nasilno, drznički i nedokazivo... od danas!
A zamalo mi uništio vjeru u "razum i osjećaje" (omaknulo se nehotice, ali zgodno ispalo 
), u normalne odnose, u zdravu ljudsku komunikaciju, neopterećenu opsesijama i fiksacijama. Okrećem se mojim zdravim curama i momcima... Ekipa... bog:))! VI ste moj izbor:).
Maaalo naaas je, aaal' nas iiima... 
!!!
Jedino je šteta što i mi nismo zaštićeni k'o mrki medo 
!
