Nada umire zadnja ...
Kiša ... oblaci ... bujica vode ...
Pogled mi luta kroz bujicu i u njoj vidim svoje zbrkane misli, koje me iz dana u dan sve više obuzimaju. Podsvijest, ono stanje ljudske svijesti koje ne bi trebalo utjecati na naše racionalno razmišljanje, kroz tu bujicu izlazi na površinu. Bol mi razdire grudi i ne mogu disati. Zastanem da uhvatim dah, ali nema zraka. Tako ponekad tražim savjet, ali ga ne dobijam, tražim informaciju, ali je nema ...
Život je prolazan, mi ljudi smo samo sjene, putujuće figure kroz vrijeme i prostor, stalno nešto želimo, ciljamo, tražimo ... Zašto moje misli lutaju ?! Zašto se ne smire i ne prihvate činjenicu ?! Zašto još uvijek želim pokušati ?! Na ta pitanja jednostavno nemam odgovora, jer koliko god sam svjesna nemoći nastale situacije, na sve strane pokušavam ju rješiti, pronaći uzrok i otkloniti ga, jer uvijek smatram da je sve moguće, nada ipak umire zadnja ...
Ispred mene nalazi se hrpa papira, nalaza, informacija, knjiga i na kraju internet kao odgovor na sve nepoznanice . Dovoljno je ukucati pojam koji vas zanima u tražilicu i pred vama će se otvoriti cijeli svijet novih informacija, saznanja, dostignuća ... Sve je to zapravo virtualno, ali u mojim očima postaje stvarnost ... Zapravo ono imaginarno zamijenjuje realno i ja vidim jedan novi svijet ...
U tom svijetu prolazim kroz iskustva i nadanje svih onih mojih virtualnih prijatelja i prijateljica i suosjećam sa njima, sa njihovim problemom, sa njihovom borbom za svoju bebicu. Njihove borbe postaju i moje borbe, veselim se svakom uspjehu, svakoj pozitivnoj Beti, svakom rođenom djetetu ...
Njihova snaga jača moju snagu, njihova misao vodi moju misao, njihova sreća prati moju sreću ... Kroz njihovu bol osjećam svoju vlastitu, kroz njihove suze lijem vlastite, kroz njihov problem doživljavam vlastiti ...
Moj doktor kaže da je svaka žena individualna i da svaka ima različit problem, no ja to ne gledam tako. Meni su sve žene iste i svi njihovi problemi su u konačnici isti, ma kako god različito izgledali na papiru, jer se borimo za isti cilj, za naše malo zlato, za vlastito dijete i vlastitu malu srećicu. Njihov problem je ujedno i moj problem i mi to moramo rješiti i ja samo želim pomoći.
Kiša i dalje pada, moje misli odlaze sa bujicom vode i nestaju u ponoru života ... Ovaj puta idemo do kraja, ovo mora biti to, nema drugog izlaza, moram pokušati jer ako ne pokušam nikad neću saznati...
Priprema za sam postupak mog idućeg IVF-a kod mene nije samo fizička, već psihički i dubokoumno razrađena strategija cilja, želje i djelovanja. Za mene krenuti u postupak znači okrenuti novu stranicu u svom životu i čvrsto nastojati ju ispisati do samoga kraja, ne odustati pred problemom, već ga rješiti što prije i što bezbolnije, uz jaku volju i snagu uma, u molitvi Bogu da me podrži u mom nastojanju i navede na pravi put. Odlučiti krenuti u postupak, a da ne razmotrim sve okolnosti moga uspjeha i neuspjeha, za mene bi bilo krajnje apsurdno. Sve uzroke i posljedice stavljam na vagu i apsolutno razmišljam koliko toga je još nedefinirano, a koliko poznato ...
Ljudsko tijelo je misterij, veliki misterij prirode ...
Toliko nepoznanica leži u tom relativno malom prostoru, toliko uzročno-posljedničnih veza, obrnuto-proporcionalnih reakcija ... Kada bi se sve puzzle složile na svoje mjesto i kada bi sve savršeno funkcioniralo, dobili bismo ono idealno i rezultat sigurno ne bi izostao. No, ova puzzle slagalica ima milion dijelova i nije ju jednostavno složiti; ona ima niz koji treba slijediti, kojeg treba osluškivati i tek tada će nas povesti pravim putem.
Osjećam da se nalazim u labirintu svoga tijela, zarobljena u nepoznatim hodnicima tog beskraja, tražeći izlaz i rješenje. Gubim se u svom vlastitom prostoru, tapajući mrakom želim pronaći tračak svjetlosti ... Teško je kad te vlastito tijelo izdaje i ne želi sudjelovati ... Pokušavam ga natjerati na suradnju, tražim grešku i nudim rješenje ... Možda ovaj put ne bude tako okrutno i prihvati moju pomoć ... Možda mi se ovaj put ipak smiluje ... Možda ovaj put imam komad slagalice koji nedostaje ...
Kiša je prestala padati i moje misli su zaustavljene na komadu papira ... Ponoć je prošla i krenuo je novi dan ... Sa njime je krenula i nova nada koja mi daje snage i koja ipak umire zadnja ...
Grčevito u ruci stišćem komad papira ... na njemu su zapisane sve moje misli, nadanja i snovi, trenutak vječnosti pretočen u san, java u imaginarno ... osluškujem otkucaje srca i čujem dva, nada postaje stvarnost, a snovi postaju java ... sretna sam ...
|
