srijeda, 30.01.2008.
7. poglavlje
“U kotlić dodajte četiri dlake japanskoga daždevnjaka, sedam kapi paukove krvi, te žabin jezik.”, rekla je profesorica Hariss.
Učenici Pinkstara zajedno su s nama slušali predavanje Čarobnih napitaka.
Pored mene, prstima prevrćući Kristal, sjedila je Melanie.
“Jesi li ikada razmišljala o tome što se zapravo dogodilo s Ewom? I…gdje je Cathrina?”, upitala me laganim šapatom.
“Melanie!”, tiho sam se proderala, “Koliko puta smo ti cure i ja rekle da ne spominješ ništa o tome na nastavi, a pogotovo kada nekoga osim nas ima u blizini!”
“Ma, daj, nemaju pojma o čemu razgovaramo. Osim toga, nitko nas i ne čuje.”, reče sa smiješkom.
“Dvije gospođice u zadnjoj klupi neka se stišaju!”, uzvikne profesorica Hariss.
“Da…Vidim kako nas nitko ne čuje…”, sarkastično se obratim Melanie.
Ubacila sam sastojke u kotlić, te nastavila s radom.
Na kraju sata C.J. je za Pinkstar zaradila petnaest bodova, dok je Amelie za naš dom zaradila dvadeset bodova. Naprosto je izvrsna je u Čarobnim napicima.
* * *
Već je petak. Oh, kako je ovaj tjedan brzo prošao.
U nedjelju su kvalifikacije.
Vježbala sam nekoliko sati ovih dana, iako nisam ulagala prevelik trud u svoje vježbe.
Mnoge mi misli lutaju glavom.
Melanie se donekle dobro ‘uklopila’.
Često promatra Kristale, nadajući se kako će pronaći neku tajnu na njima.
Otkako je postala Vlasnica, vesela je, nasmiješena još više nego prije.
‘Knjiški moljac’ je jako uporan.
Mislim na Amelie. Toliko voli knjige da ju gotovo uvijek mogu vidjeti s nosićem zabijenim u stranicu nekog debeljuškastog romana.
S Joy je neki dan posjetila Aquaworldsku knjižnicu. Pronašla je knjigu o povijesti čarobnjačkog života na ovim prostorima.
Nažalost, tamo je pronašla samo ono što nam je ravnateljica Andrews već ispričala.
Aisha je ovih nekoliko dana zamišljena, čini se kao da će svaki čas zaplakati.
Često mijenja raspoloženja, tužna je, a ne priča s nikim osim s Joy.
Zbilja ne znam što se događa, pokušat ću popričati s njom.
May.
Ona je kao pčelica.
‘Zuji’ po društvenoj prostoriji i spavaonici, sva onako umiljata, vrckava.
Luckasta.
Omiljena.
A ja?
Hm…S mojim Kristalom ništa se čudno ne događa, na njemu nisam ništa tajanstveno zamijetila. Sve to me sve više zabrinjava.
Što ako mi nismo trebale postati Vlasnice?
* * *
“May, gdje si mi sakrila pidžamu?”, razljućeno sam upitala prevrćući jastuk i odjeću kako bih pronašla ono što tražim.
Bila je večer. Amelie je u društvenoj prostoriji čitala bezjački roman, dok smo se May i ja spremale za spavanje.
Bila sam užasno umorna, oči su mi se same od sebe sklapale.
Bio mi je potreban jedan slatki san.
“Nemam pojma gdje je. Otkud ti uopće pada na pamet da bih ti ja mogla sakriti pidžamu?”, odgovori mi May.
“Khm, khm?”
“Angie, zbilja ne znam gdje je.”
“U redu. Idemo ispočetka. May, jesi li možda vidjela moju zelenu pidžamu?”
“Nažalost, ne. Pitaj Amelie.”
“May Stox, ako mi smjesta ne kažeš gdje je, više nikada…”
“Druga ladica u ormaru za donje rublje.”
“Znala sam.”
“A da mi zahvališ?”
“Dobar pokušaj.”
Obukla sam se, otišla oprati zube, a zatim legla u krevet, s namjerom da što prije zaspem.
Moj krevet nalazio se do prozora, Mayin je bio u sredini, a Ameliein do vrata.
May je već ležala u krevetu, licem okrenuta prema meni, tj., prema prozoru.
“Angie, sviđa ti se Maddox, zar ne?”, upitala me.
Pokušavajući izbjeći odgovor, pravila sam se da sam već zaspala.
“Meni možeš reći.”
Ponovno muk, tišina.
“Molim te, ne pravi se da spavaš, sa mnom uvijek možeš pričati o takvim stvarima. Ipak sam ja stručnjak, zar ne?”
“Da. Motaš mnogo njih oko malog prsta.”, nasmijem se.
“Nije to baš tako, znaš”, odgovori mi, “Neki mene vrte oko malog prsta…Nego, kod tebe smo stali. I?”
“Priznajem, Maddox mi se sviđa.”
“Na koji način?”
“Pa…Sprijateljili smo se.”
“Samo to?”
“Sviđa mi se njegov karakter. Nasmijan je, duhovit.”
“Što još?”
“Gotovo savršen.“
“A, ne, ne, ne i ne! Nikada nemoj misliti o nekome da je savršen. Pogotovo o nekome dečku. Savršena osoba ne postoji, budi uvjerena u to. Iako, mnoge teže savršenstvu.”
“Da.”
“Jesi li sigurna u to što govoriš o njemu?”
“Znam, znam, tek smo se upoznali, ali osjećam nešto.”
“Nije valjda ljubav?”
“Ne. Nikako. Ja se ne želim zaljubiti. Barem ne još.”
“Kako to misliš?”
“Ne, ne mislim na svoje godine, nego na svoju unutrašnju zrelost. Ne znam jesam li spremna voljeti. Zapravo, sigurna sam da nisam.”
“Ne shvaćam te. Zašto se toliko bojiš?”
“May, što ako ja povrijedim?”
“To se neće dogoditi. Predobra si da bi takvo nešto učinila.”
“A što ako ja budem povrijeđena?”
Zašutjela je.
Poslije te rečenice nismo nastavile razgovor, obadvije smo znale odgovor na to pitanje.
* * *
Jutro je. Subota.
Vrijeme se smirilo, temperatura je bila donekle izdržljiva, čak bi se moglo reći ugodna.
Zubato sunce obasjalo je našu društvenu prostoriju.
Kako sam prethodne večeri bila veoma umorna, spavala sam sve do prije pola sata, dok su May i Amelie davno otišle na doručak.
Spremna, krenula sam izaći iz društvene prostorije, ali me nešto prekinulo.
U sobu je ušla Aisha.
Iznenađena što me u ovo doba vidi ovdje, doslovno se uplašila.
Primijetila sam da su njezine predivne oči pune suza, a kosa pomalo raščupana.
‘Što se događa?’, pomislila sam.
“Oprosti na smetnji…Mislila sam da je Joy ovdje.”, mucajući je progovorila.
“Nije tu. Trebala si ju?”
“Ma…Zapravo, ništa bitno. Idem.”
“Stani, Aisha. Moramo razgovarati.”
“Angela…Žurim se, drugi put, može?”
“Ne. Vidim da je ozbiljno, želim da to riješimo. Želim ti pomoći.”
Sjela je na sofu preko puta mene.
“Što se događa?”, upitam.
“Kako misliš?”
“Znaš o čemu govorim.”
“Ne, ne znam, reci.”
“Kao da nije očito. Više ne razgovaraš s nikim osim s Joy. Tužna si, uplakana. Sa mnom više ne razgovaraš, odsutna si., plašljiva.”
Pognula je glavu, kao da će svakog trenutka briznuti u plač.
“Oprosti što sam ovako izravna, ali moramo to riješiti.”, nastavim.
“Ne bih o tome.”
“Gle, ja tebe jako puno volim, mnogo mi značiš, i ne bih podnijela da ti se nešto loše dogodi. Zato moramo razgovarati. Jesi li se nesretno zaljubila?”
“Ne…”
“Posvađala si se s roditeljima?”
Odmahnula je glavom.
“Pa, što je onda? Gdje je nestala ona optimistična Aisha?”
Tužna suza kanula je na njezin obraz.
Prišla sam joj i pogladila ju po kosi.
Zagrlila me.
“Kada bi mi rekla o čemu je riječ, sigurna sam da bih ti mogla pomoći.”
“Nemaš pojma koliko mi je žao.”, rasplakana mi uzvrati.
“Žao zbog čega? Aisha, znaj da ćemo mi uvijek biti uz tebe. Ne brini. U čemu je problem?”
“Odlazim iz Aquaworlda.”
- - -
Poseban poljubac šaljem Delli, zna ona zašto.
=)
Angie
- 08:38 -
Komentari (80) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 13.01.2008.
6. poglavlje
„Ups! Oprosti, ja sam kriva.“, zbunjeno sam progovorila nakon što sam se sudarila s nekim dečkom, trčeći prema predavaonici Preobrazbe, kasneći na sat.
Niti pogledavši s kime sam se sudarila, počela sam kupiti knjige na podu koje su mi ispale. Ubrzano sam disala.
„Ma ne, ja sam kriv. Totalno sam zbunjen.“, progovorio je glas iznad mene.
Ispred moga lica najednom se našla ruka. Podigla sam svoj pogled, i ugledala nasmiješenog mladića kako mi pruža ruku.
„Wow.“, potiho sam šapnula sama sebi.
„Nešto si rekla?“, upitao me.
„Ma ne… Razmišljam naglas.“, odgovorim mu, usput mu uputivši maleni osmijeh u lijevom kutu mojih usana.
Crne boje kože, kratko ošišane kose, tamno smeđih očiju, preda mnom je stajao meni nepoznati mladić.
„Ja sam Maddox Stone.“
„Ja…Ja sam Dolores Angela Thunder. Koja si godina?“
„Šesta. Ti?“
„I ja sam na šestoj godini. A dom?“
„Pa…Ni sam ne znam.“
„Kako to?“
„Novi sam učenik. Došao sam svega prije pola sata…“
„Treba li ti pomoć?“
„Zapravo..Da. Ne znam gdje se nalazi ured ravnateljice.“
„Mislim da će ti trebati malo više vremena da dođeš do njega. Treba znati i lozinku, točni ulaz…“
„Ti mi ne možeš pomoći?“
„Nažalost, ne. Kasnim na sat Preobrazbe, zato sam se toliko žurila. Morat ćeš potražiti pomoć nekoga drugog. Žao mi je.“
„I meni.“
Okrenuo se, i pošao u drugom smjeru.
„Maddox, stani!“
Okrenuo se.
„Možda ti ipak mogu pomoći. Dođi za mnom, reći ćemo mojoj profesorici Preobrazbe da te odvede ravnateljici.“
„Hvala, Dolores.“
„Nemaš mi na čemu zahvaljivati. I…Možeš me zvati Angie.“
Zajedno smo krenuli prema predavaonici Preobrazbe. Bilo mi je pomalo neugodno, Maddox je simpatičan, pristojan…Sladak.
„Koji si dom?“, znatiželjno me upitao.
„Dragonfly. Znaš, u ovoj školi postoje tri doma…Blackstay, Dragonfly, i…“, počela sam mu objašnjavati, ali me on iznenada prekinuo.
„Znam. Sve mi je objasnila moja majka. Ponekad zna stvarno biti naporna.“
„Nego, u koju si školu išao do sada, i zašto si se uopće doselio ovamo?“
„Išao sam u Hogwarts. Mama i ja doselili smo se ovamo zbog bake.“
„A…Što je s tvojom bakom?“
„U zadnje se vrijeme ne osjeća dobro. Mama joj mora pomagati, kako joj se ne bi nešto loše dogodilo.“
Nisam imala hrabrosti pitati ga što se dogodilo s njegovim ocem. Barem ne sada. Nije pravo vrijeme za to, mogao bi me krivo shvatiti.
Stigli smo do predavaonice Preobrazbe, a zidni sat u hodniku pokazivao je da kasnim petnaest minuta. Otvorila sam vrata. Čuvši škripanje vrata, čitav razred, zajedno s profesoricom McLarenn, okrenuo se prema nama.
„Gospođice Thunder, kasnite punih…“, zatim je pogledala na svoj ručni sat, „Petnaest minuta.“
Tada je ugledala Maddoxa.
„Koga ste nam to doveli, gospođice Thunder?“, upitala je, nasmiješivši se.
„Ovo je…Maddox Stone. Srela sam ga na hodniku, zamolio me za pomoć. Novi je učenik, pa mu netko treba pomoći da dođe do ravnateljice Andrews.“
„Ah, tako. Hvala na objašnjenju. Dođite za mnom, gospodine Stone.“
Krenula je s Maddoxom prema vratima.
„Razrede, molim vas, budite tiho dok se ne vratim.“, usput nam je dobacila.
Izašli su iz učionice, a Maddox mi je mahnuo, usput na usnama oblikujući riječ „Hvala.“.
Nasmiješila sam se.
Pošla sam do svoga mjesta, gdje me čekala May.
„Sad mi reci pravu istinu, Zavodnice. Što ste zapravo radili, ha?“, upita me May, te se počne smijati.
„May!“, uzviknula sam, „Za tvoju informaciju, nismo radili ono što ti misliš! Sudarila sam se s njim na hodniku trčeći ovamo, pa smo se tako upoznali, a on me zamolio da mu pomognem pronaći ravnateljicu Andrews. Zato sam ga dovela ovamo.“
„Da, baš…“, sarkastično mi odvrati May.
„May Stox, ti stvarno nisi normalna.“
* * *
Slijedeće jutro bila je snježna subota. Dan kada ponovno idemo u ravnateljičin ured. Ovoga puta s novom osobom, potencijalom vlasnicom Kristala mira.
Češljala sam se u kupaonici, spremajući se za doručak. Na sebi sam imala žuto – bijelu trenirku. Gornji dio bio je bijele boje, a donji žute. Na leđima mi je pisalo „A Chic Adventure“. Zavezala sam svoj Kristal oko vrata. Nakon što sam podigla svoju dugu, crnu kosu u visoki, konjski rep, izašla sam iz kupaonice.
Amelie je sjedila na fotelji, čitajući Anu Karenjinu. Na vratu joj se sjajio ružičasti Kristal. Bila je spremna.
„Idemo?“, upita me Amelie.
„Da. Spremna sam.“
„Spremna za što? Idemo na obični doručak!“
„Da…Idemo samo na obični doručak…“, odgovorim joj s osmijehom na licu.
Sišle smo u Veliku Dvoranu, te sjele za stol Dragonflyja. Tamo su nas čekale sve ostale cure, naime, Amelie i ja bile smo posljednje iz našega društva.
Kao i uvijek, pred nama je bilo čitavo brdo hrane. Na komad kruha namazala sam maslac, a preko toga svoju omiljenu marmeladu.
„Bok, Angie!“, začula sam meni poznat glas.
Naglo sam se okrenula i ugledala Maddoxa.
„Bok!“, uzvratim mu, „Kako je prošlo?“
„Pa…U istom smo domu!“
„To je odlično! Drago mi je zbog tebe, Maddox!“, presretna mu odgovorim.
„Da…Samo sam ti htio ponovno zahvaliti jer si mi pomogla, stvarno ne znam kako bih se uspio snaći da nije bilo tebe…Hvala ti.“
„Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji, i da ćemo se slagati.“
Nakon toga sam ga upoznala s ostalim prijateljicama, te s Milesom, Mayinom simpatijom, i s Michaelom, Melanieinim dečkom. Dojmovi su bili odlični, Maddox bi se mogao sprijateljiti s dečkima.
* * *
Bilo je oko 18 sati i 40 minuta. Hodale smo prema ravnateljičinom uredu. Nakon što smo stigli pred Ledena vrata, Amelie je utipkala lozinku za ulazak u ured.
„Slobodno je.“, progovorila je ravnateljica Andrews kada smo stigle pred vrata. Nervozne smo ušle unutra. Ravnateljica je već izvadila Srebrnu Kutiju Magije, i stavila jednu stolicu pred nju.
„Dobra večer, djevojke, vidim da ste uspjele pronaći ono što sam od vas tražila. Pa, svaka čast!“
Nasmiješim joj se.
„Sjedni, dušo! Ne boj se, sigurna sam da su ti Amelie, Dolores i Joy sve objasnile.“
Sjela je na stolicu, ispružila dlanove kako joj je Amelie prethodnu večer objasnila, i lagano zatvorila oči. Ravnateljica je otvorila Srebrnu Kutiju Magije. Kristal mira izlebdio je iz nje, te došao do dlanova Melanie Hunter, nakon čega se spustio na njezine tople ruke.
- 18:21 -
Komentari (56) -
Isprintaj -
#
utorak, 08.01.2008.
5. poglavlje
Kada bih u ovo doba godine prvi puta posjetila Aquaworld, vjerojatno bih se jako začudila. Pitate se o čemu govorim?
Škola je tek započela, a vrijeme je kao u prosincu. Vijavica. Gusti snijeg svakoga dana napada toliko da čak i gospodina Lowestonea mogu vidjeti svako jutro s lopatom za čišćenje snijega. Jack Lowestone školski je domar još od 1990. godine. Drag, simpatičan. Dobro se drži, obzirom na to da ima 65 godina. Svako jutro ga gledam s prozora kako čisti snijeg, gunđajući sebi u bradu. Optimističan je, dobroćudan. Ponekad me čuje kako se s prozora smijem gledajući ga kako zabacuje snijeg na sve moguće strane. No, tada me ne prostrijeli ružnim pogledom kao što bi to učinila većina profesora, nego mi se nasmiješi. Zato mi je toliko drag. Volim optimističnost.
Jutros, dok smo pomagale profesorici Čarolija da počisti predavaonicu poslije sata, Melanie me upitala kako ga nikada prije nije vidjela na meni, i otkud mi uopće, takav prekrasan privjesak. Naravno, mislila je na Kristal. U trenutku sam se uspjela snaći i rekla joj da mi ga je sinoć baka poslala poštom kao nagradu za odličan uspjeh u prošloj godini na Aquaworldu. Na moju sreću, nisu me 'zaposjeli' grašci znoja po čelu, te stravično mucanje. Ne ide mi laganje.
Još uvijek me muči jedan problem. Nismo 'u potpunosti' pronašle osobu koja treba postati vlasnicom Kristala mira. Neku večer smo o tome u spavaonici razgovarale May, Amelie i ja. May misli kako bi za odgovarajuću vlasnicu trebale odabrati Aishu, iako Amelie ima mnogo bolju ideju: Melanie.
Melanie je draga, dobra. Uvijek je prva osoba za rješavanje problema kada je netko u svađi. Pravi je stručnjak za takva rješenja. I sama nije konfliktna osoba, a uz to, oduvijek smo u dobrim odnosima s njom.
May se, unatoč njezinom prijedlogu o Aishi, složila s našim mišljenjem. Uskoro ćemo porazgovarati s Joy kako bi uvidjele i posavjetovale se s onime što ona o svemu tome misli. Ako se slaže, i Melanie će postati jedna od nas.
* * *
Bila je večer, zapravo, bilo je oko 18:00 sati. Srijeda.
„Još nisam spremna povjerovati u to…“, progovori May zagledana u neku točku na zidu.
„Povjerovati u 'što'?“, zbunjeno upita Amelie.
„Pa u to da imamo Kri…“
„Ma znate o čemu misli…“, iznenada ju prekine Joy.
„Ah, to.“, uzvratim, „Ja sam se donekle navikla na to. Ipak, prošlo je već nekoliko dana od kad smo bili kod ravnateljice.“
May, Joy, Amelie i ja sjedile smo za stolom u Winterloostu, obližnjoj zalogajnici pored Aquaworlda. Učenici su je smjeli posjećivati samo utorkom, srijedom i četvrtkom. Bila je neobično velika za jednu običnu zalogajnicu. No, razlog tome bio je broj učenika u školi. Po Ramoninoj procjeni, Winterloost je bio velik kao predavaonica čarobnih napitaka, a vjerujte mi, ta predavaonica je jako velika. Vjerujem Ramoni, ipak je vrsna što se tiče brojeva.
„Ne shvaćam zašto ja imam Kristal ljubavi…“, došapne mi Amelie, „Ja nikada nisam imala neku veliku ljubav, nemam u tome iskustva.“
Nasmiješim se.
„Am, pa možda ćeš uskoro imati iskustva. Možda te odabrao jer je znao da ćeš se zaljubiti.“, odgovorim joj usput namignuvši.
„Molim te, kakve to gluposti pričaš, Angie?“, uzvrati Amelie.
„Pa da, Angie ima pravo“, započne Joy, „Kristal te odabrao jer…“
„Skrenite temu s Kristala.“, dobaci nam May, „Pogledajte tko ide.“
„Usput, Joy, nas tri moramo kasnije razgovarati s tobom, nasamo.“, napomene Amelie, usput šapnuvši Joy, „O vlasnici posljednjega… “
Joy brzinski potvrdno kimne glavom.
Okrenula sam se prema vratima i ugledala kako Melanie i još jedna izrazito lijepa djevojka čudne, smeđe kose hodaju prema našem stolu. Ugledavši nas, na Melanieinom licu pojavio se široki osmijeh.
Kada su se približile, ugledala sam lijepu, nasmijanu djevojku. Krasila ju je predivna duga kosa i divne oči. Imala sam osjećaj kao da joj upravo iz očiju dopire ta sva simpatičnost kojom je zračila. Jednostavno, imala sam onaj lijepi osjećaj koji je prodirao duboko u mene. Osjećaj da gledam u jednu veoma dragu, osjećajnu i optimističnu djevojku. Njezine oči ipak su mi se najviše svidjele.
„Ljepotice moje!“, pozdravi nas Mel.
„Što je tebi?“, začuđeno ju upita May.
„Što? Pa zar ne smijem biti optimistična i nasmijana?“, sarkastično joj odvrati.
„To se traži!“, odvratim joj, nasmiješivši se.
Melanie mi uzvrati širokim osmijehom.
„Nego, hoćeš li nas upoznati s ljepoticom do tebe?“, upita Amelie.
„Oh, naravno, umalo sam zaboravila.“, odgovori, kucnuvši kažiprstom po svojoj glavi, „Djevojke, ovo je C.J. Upoznala sam je jučer, u hodniku koji vodi do predavaonice Obrane od mračnih sila. Sudarile smo se noseći knjige.“
„C.J.? Tako ti je ime?“, upita ju May.
„Ma, zapravo, pravo ime mi je Charlotte Jane Duerre Foris. Ali draže mi je da me zovu C.J. “
„Charlotte…“, obrati joj se Melanie pokazujući rukom svaku od nas, „Ovo su Amelie Jean Noemie Delacour Austen, May Stox, Dolores Angela Thunder i Joy Delacour.“
„Aha…“, mumljajući joj odvrati C.J.
„Mislim da te nije baš dobro razumjela, Mel.“, započne Amelie, “Ovako će joj biti mnogo lakše zapamtiti. Dakle, C.J., upoznaj May, Joy, Angie, i mene, Amelie. No, možeš me zvati i Am.“
Charlotte kimne glavom, dajući nam znak da je zapamtila naše nadimke.
„Pričaj nam o sebi, C.J.“, kaže May.
„Pa…Zapravo ne znam što bih vam rekla. Na 6. sam godini u Pinkstaru. Volim svoje prijatelje, jako cijenim iskreno prijateljstvo. Volim život.“
* * *
May i ja hodale smo uz stepenice koje vode do ženskih soba učenica doma Delije Dragonfly. Veliki zidni sat u hodniku pokazivao nam je da je 19 sati i 40 minuta.
Vraćale smo se iz školske knjižnice, a prije toga smo svo vrijeme bile u Winterloostu, zabavljale se razgovarajući s C.J.
C.J. je jako pametna, druželjubiva i smirena osoba. Ali, isto tako, vesela je i razigrana. Svidjela mi se odmah kad sam je ugledala, zračila je optimizmom. Slične smo.
„C.J. je draga, zar ne?“, obratim se May.
„Da, jako je simpatična. Ima divne oči.“, odgovori mi.
Stigle smo na kat na kojemu se nalazi naša soba, no May me iznenada povukla za ruku, lijevo od sebe pokazujući mi skupinu mladića i nekoliko djevojaka. Stajali su pored oglasne ploče Dragonflyja.
Približile smo se grupi kako bi uvidjele što se događa, te oko čega prave toliku buku. Proguravši se između mnogo visokih, starijih mladića i nekoliko niskih djevojke, ugledale smo kako na oglasnoj ploči, prekrivši onu o novom rasporedu predmeta, visi nova obavijest.
Kvalifikacije za Podvodnog igrača u sportu Underwater, za dom Delije Dragonfly, neće se održati. Planirano je da se kvalifikacije održe prekosutra, tj., u subotu poslijepodne, no, zbog neplaniranoga snijega i velike vijavice, to neće biti moguće. Dakle, kvalifikacije će se održati slijedeći tjedan, u nedjelju, u 14 sati.
Unaprijed se zahvaljujem na strpljenju!
Kapetan ekipe,
Peter Brown
Uputila sam topli smiješak prema May.
Napokon mi se upalila 'lampica'.
* * *
„May!“, viknula je Amelie nakon što smo ušle u našu blagovaonicu, „Melanie, Joy! Gdje ste? Ima li koga?“
U Aquaworldu, troje učenika koje se nalaze u istoj spavaonici, imaju i svoju zajedničku blagovaonicu. Tako smo Amelie, May i ja imale svoju. Spavaonicu i blagovaonicu povezuje jedan kratak hodnik. U blagovaonici smo mogle pisati zadaću, zabavljati se na razne načine. Blagovaonica je nešto poput društvene prostorije, samo manja. U nju su mogli ulaziti i drugi učenici, iz bilo kojega doma.
Odložila sam svoj kaput na vješalicu, nakon čega sam začula kako se May nekome obraća.
„Ah, tu si!“, reče, „Već sam se zabrinula!“
Zaputila sam se prema spavaonici, odakle sam čula kako Amelie i May razgovaraju. Amelie je ležala na krevetu, čitajući Anu Karenjinu, prekrasno djelo, kako ona kaže. Napomenuti ću još da je ta knjiga djelo bezjaka.
Amelie je bila blaga, jednostavna osoba, često nasmijana. Voljela je tišinu, smirenost. Draže joj je bilo slikati ili svirati u samoći, nego biti u velikom, glasnom društvu. Iako smo bile potpuno različite, voljele smo jedna drugu. Možda sam baš zbog toga obožavala njezinu osobnost.
„Mislila sam da su ovdje s tobom Joy i Melanie. Pa zar nisi s njima otišla nakon onoga u Winterloostu?“, upitam ju.
„Da, ali one su otišle prije pola sata, otprilike. May, zašto si tako neobično vesela?“
„Čuj ovo! Angie ipak ide na kvalifikacije!“
* * *
Ja to mogu. Ja to hoću. Shvatila sam da uvijek treba pokušavati, truditi se. Ništa se ne može postići ako ne pokušavamo. Šanse da će se dogoditi nešto što žarko želimo su velike ako vjerujemo u to, i, naravno, ako vjerujemo u sebe. Zato sam odlučila otići na kvalifikacije. Vjerujem u to. Vjerujem u sebe. Ako se razočaram i ne uspijem postići ono što sam naumila, barem ću znati da sam se trudila, da sam pokušala.
Tu su i moji prijatelji. Oni će uvijek biti uz mene. Bilo da mi treba nešto pomoći, hrabriti me, tješiti me, plakati ili smijati se sa mnom.
Zato znam da će sve biti u redu.
- 11:13 -
Komentari (55) -
Isprintaj -
#