Audi, vide, tace, si vis vivere in pace!
03.03.2007., subota
Pod utjecajem
|
Ova priča je nastala pod utjecajem čitanja književnih klasika dvoje od ruske petorice. Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i njegova «Zločina i kazne» te Nikolaja Vasiljeviča Gogolja i njegove «Kabanice». Čitajući ta djela nisam mogao ostati ravnodušan i ne pomisliti na vlastitu interpretaciju nečeg sličnog. Tekst je smišljen u pola sata, i nema veze sa stvarnošću i u potpunosti je dio moje vlastite imaginacije. Ugodno čitanje!! Tog ljetnog dana sunce se je već bilo izdiglo iznad tmurne planine na dnu horizonta. On, kao inače pospan u to doba, protrlja oči, pogleda kroz prozor i vidi da je dan kao stvoren za akciju. Nebo je bilo išarano sa par bijelih ovčastih oblaka, nipošto nije izgledalo da će kišiti kako je bilo najavljeno. Marijan, kako mu je bilo ime, živio je usamljen u gradskom predgrađu, u malom stančiću na 3. katu zapuštene zgrade koja je izvana bila «obojana» grafitima i raznim porukama. Svaki dan bi ponavljao isti ritual. Ustajao se je kad bi već sunce bilo podosta izdignuto od crte horizonta, prvo bi pogledao kroz prozor pa bi otišao do male kupaonice koja se je nalazila na rubu sobe kraj ulaznih vrata. Inače je dosta držao do osobne higijene, iako se to ne bi reklo po izgledu sobe koja je bila podosta neuredna, bilo je dosta razbacane odjeće, što preko stolice za stolom, što po krevetu i podu; tako da se i ovoga puta zadržao kojih desetak minuta u kupaonici. Po početku dana, ovaj nije izgledao ništa drugačiji, čim je izašao iz kupaonice, otišao je na drugi kraj sobe, tamo mu se je nalazio stari, već pomalo i zahrđali štednjak na plin. Upalio je najmanje kolo sa šibicama, ulio oko 3dL mlijeka u crveni lončić i stavio grijati. To je vrijeme koristio za presvlačenje iz sive pidžame u odjeću za posao – tanka zelena kratka majica, pa zatim podeblje čarape koje su imale svaka po tri rupice gotovo na identičnim mjestima, na području palca, i s jedne i s druge strane ovisno na kojoj je nozi nošena, i treća rupa je bila na području pete. Zatim bi obukao «standardnu» plavu radničku tutu, ali bi tregere zavezao oko pasa. Na noge bi stavio isto već podosta iznošene radničke cipele. U to vrijeme bi mu se mlijeko zgrijalo taman toliko da bi se već počela pojavljivati tanka korica skorupa. Ugasio bi štednjak, uzeo žličicu iz prve ladice do štednjaka, uzeo bi krpicu sa kojom bi primio lončić i sve je to skupa odnesao na stol. Uzeo je komad jučerašnjeg kruha kojeg je kupovao pri povratku sa posla i nadrobio je kruh u lončić. Kad bi se kruh smekšao to bi brzinski pojeo. Obukao je na sebe i neku tanku zelenu majicu dugih rukava iako je već vani bilo nekih 25°C. Izašao je iz stana, zaključao ga, spustio se do izlaza, izašao van i zastao. Nije znao da li je pravo vrijeme za ono što je naumio. Ipak, vratio se je u zgradu, spustio se je kat niže gdje su bile drvarnice svih stanara. Od ulaza u podrum, morao je proći dvije drvarnice, skrenuti desno i četvrta u tom nizu bila je njegova. Otvorio je sjajni lokot sa najmanjim ključićem u snopu privjesaka, ušao unutra i odmah je u željeznom ormariću na trećoj polici uzeo neki paketić koji je bio zamotan u plavi sjajni papir. Izgledalo je kao nekakav rođendanski poklon. Ponovno je izašao na ulicu i krenuo u smjesu sjeveroistoka. Hodao je dugom ulicom nekih petstotinjak metara, na raskrižju je skrenuo ulijevo, nakon 50 metara je prešao preko pješačkog, nastavio po istoj ulici još stotinjak metara, pričekao je semafor da mu se upali zeleno, ponovo prešao poprečnu ulicu i nakon nekih petnaestak, dvadeset minuta hoda došao je do gradilišta na kojem je inače radio. Bilo je to gradilište na kojem bi trebao osvanuti novi hotel. Dugo je razgledavao okolo, njušio situaciju, izgledao je i pomalo sumnjivo sa palvim paketom u rukama. No, nitko se nije obazirao previše, kao i obično što biva na velikim gradilištima, svi radnici se ne poznaju pa tako nisu ni obraćali pozornost na kolegu. Onda se je ušetao u jednu poveću prostoriju budućeg hotela koja je u ovom trenutku služila kao kancelarija glavnog investitora i izvođača radova. Pokucao je dvaput i ušao. Nije bilo nikoga, ali mogla se je osjetiti prisutnost nekoga jer su na stolu stajali projekti, malo razbacani, i upravo po tome je znao da je šef prisutan. Inače na kraju radnog vremena, projekte bi šef složio i uzeo. Marijan se je posjeo u udobnu kožnu stolicu, stavio podlaktice na drvene držače i zamislio je kako je lijepo biti u takvoj poziciji. Ali čekao ga je posao pa je odmotao papir, a umjesto poklona unutra se je nalazio novi, crni nekorišteni pištolj. On ga je repetirao opet se udobno smjestio u stolici i ponovno maštajući čekao. Začuo je korake prema vratima, brzo se je sklupčao ispod stola u prostor za noge. Osjećao se je nekako tjeskobno nakon sjedenja u stolici. No, došao je i taj trenutak, šef je ušao, ništa ne sluteći kao i obično, sjeo se je u svoju stolicu i dignuo telefonsku slušalicu i utipkao neki nepoznati broj sa papirića zalijepljenog u desnom rubu stola. Započeo je poslovni razgovor i približio se stolu. Njegova noga je zapela za Marijana, no mislio je da je to koš za smeće, a u međuvremenu Marijan se je tako postavio da nije smetao. Šef je završio telefonski razgovor i sada je Marijan osjećao da je pravo vrijeme. Naciljao je pištoljem sefa u najbolnije mjesto, zažmirio i potegnuo obarač kažiprstom. Pucanj se je podosta čuo, ali pošto niti jednog radnika nije bilo u blizini jer je ured bio odmaknut od gradilišne buke, nije bilo svjedoka ubojstva. Zatim je nogom odgurnuo stolicu i žrtvu, pištolj je stavio u žrtvinu desnu ruku, složio je žrtvine ruke tako da bi izgledalo kao samoubojstvo. Otvorio je izlazna vrata, osvrnuo se, i izašao kao da se nije ništa dogodilo. Toga dana nije ostao na poslu već se je vratio u svoj stan i zaspao je još za vrijeme dana. Policija je obaviještena na kraju radnoga vremena o događaju na gradilištu. Započeo je očevid, i sve je izgledalo kao savršeno ubojstvo, nigdje nisu mogli pronaći trag koji bi upućivao na to da nije bilo samoubojstvo. Drugoga dana Marijan je ostao također doma, smislio je plan da odglumi bolest. Očevid se je nastavio, pozvani su bliži suradnici i članovi obitelji na saslušanje. Tada se je otkrila možda i ključna činjenica – šef je bio lijevak i teško da bi u sebe pucao desnom rukom. Ulazna rana bila je takva da se nije moglo sumnjati u ubojstvo sa vrata ili ispred stola. To je istražitelje navelo da istraže prostor za noge ispod stola. Tu su otkriveni mnogi tragovi, no, niti jedan nije povezivao Marijana sa ubojstvom. Istraga je nakon šest dana obustavljena, i smatralo se je da je to ipak bilo samoubojstvo jer tragovi ispod stola nisu imali veze sa slučajem. Prošlo je još deset dana, Marijan nije više mogao ni spavati normalo trpeći grijeh koji je učinio. Dvojio je da li da se preda ili ne. Ipak odlučio je razriješiti slučaj i otišao je do policije koja se nalazila nekih pedesetak metara od njegove zgrade sa druge strane ulice. Ušao je kroz glavna vrata i stao. Zagledao se je u portirnicu i službenika koji ga je pozorno promatrao. Nakon par sekundi međusobnog gledanja, skupio je hrabrosti i napravio je tri koraka, pogledao još jednom portira i rekao mu jednostavnom rečenicom «Ja sam to učinio!!!» ono zbog čega je došao. Portir ga je u prvi mah čudno pogledao jer nije znao o čemu se je radilo. Zatim mu je Marijan objasnio da je došao zbog ubojstva na gradilištu hotela, a portir je neprimjetno pritisnuo crvenu, alarm tipku ispod pulta te počeo smirivati vidljivo uzrujanog gosta. U roku od pola minute kroz vrata u prostoriji ušlo je 10 specijalaca i još 7 policajaca. Brzo su svladali hladnokrvnog ubojicu, i odveli ga u Salu za ispitivanje. Marijan je otkrio detalje ubojstva, povezao beskorisne dokaze sa njim i tu završava njegova sloboda. Po brzom postupku sproveden je pred suca i osuđen na 12 godina robije u mjesnom zatvoru uz mogućnost pomilovanja nakon 9. Kaznu je prihvatio, znao je zašto ju je dobio i pošteno ju je odlučio odslužiti. |
- 17:42 -
nemoj -
se zajebat -
i krivo kliknut (15)
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Kao prvo prijevod naslova: "Ako hoćeš u miru živjeti, slušaj, gledaj i šuti!" Zovem se Vjeran, iz Kastva sam.. Rođen sam u 2:10, jednoga dana prije 17 godina.. Ovo je blog o meni, o tebi, o nama, o našoj školi zvanoj GAM, dobrodošli su svi; od GAMadi do neznam koga... ljudi, nemojte spamat, ali ostavite svoj komentar. pozdraf... E, i da isfuram ovo: 
Ovo je onaj box u kojem pišem šta volim/ne volim itd itb...
Znači volim slušat punk, rock, metal, ma puno toga, skoro sve, OSIM narodnjaka, rapa, hip-hopa... Volim mamu, tatu, brata(?!?!?!), nonu, nonota, izlazit sa frendovima, najčešće točak, a po tjednu iza škole se znamo zaletit do bijoua (hahaha, šmeleraj, ali, kad imaju onu zaraznu mašinu)... Volim ić na tekme HNK Rijeka i sve vezano uz voljeni klub...  ne volim: ić u školu, štrebat, nepravdu, neke ljude, debilčine, idijote, neke profesore....  Neznam više baš šta jako napisat pa će to bit to za sad... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||