|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Oduvijek sam sebicno cuvala svaki dijelic svog zivota za sebe jer najlakse je sve skrivene zelje,tajne i misli sacuvati na prasnjavim papirima mog zivota i u srcima bliskih prijatelja.Pa ne kaze se uzalud papir sve podnosi!!!A sada sam se odvazila i dopustila vam da otvorite vrata moj srca.Dobrodosli u moj svijet...
Blog.hr
najluđa ekipa
zOHAR AMPY
kosarkasica
barica
natasa
anđeo s greškom
mare
plavooka
mala smišna
marshall
ninny
moj razred
dado
lana i paola
bolesno zbunjena
irena
kitovci
thisismyshit
auroraisa
divjaki
mymay
nivblf
absentee
simple girl
rođena da griješi
amaris
opuzenka
koliko vas je bilo:
Vjerujem da je masta jaca od znanja,da je mit mocniji od cinjenica,da nada pobjedjuje iskustvo,da je smijeh jedini lijek za tugu i vjerujem da je ljubav jaca od SMRTI!
Jedno bice
cekalo je na njegovom pustom i samotnom putu,pognute glave i rasirenih ruku,potrcavajuci kroz blijede zagrljaje trazeci u kristalnoj dvorani ledeni poljubac bunilnog odraza u ogledalu,tihe,tihe,jos tise,smrtno necujne i neugodne vatre u srcu...
Ja vise nisam ja,ja sam samo dio svoje sjene i ne znam kuda da krenem jer nitko se ne sjeca mene.Nekad sam bila sretna,voljela sam sunce,nebo i kise,a danas sam beznacajni covjek koji sve tise i tise dise.Nikog kraj mene nema da mi pomogne bar malo,jer nikoga nije briga i nikome nije stalo.I nestat cu tiho sama,iza mene ostati nece nista,i kao da ni zivjela nisam jer bila sam COVJEK BEZ SRECE!
Kao dijete vjerovala sam da se svi ljudi vole,a danas...sa svojim mladenackim iskustvima vidim...da ovom svijetu nedostaje mnogo ljubavi.Vjerovala sam u ljubav i nisam mogla znati da ona moze biti tako teska i bolna.Inisam znala koliko ljudi taj osjecaj -ljubav-podcjenjuje i gazi.Vjerovala sam covjeku,a nisu mi rekli da on moze nanijeti toliku bol.Zeljela bih da se volimo i da on voli mene.Tako bih mozda zavoljela ovaj svijet bez ljubavi
Arthur golden je napisao:
“mi živimo svoj život kao voda koja teče nizbrdo,krećući se manje ili više u istom pravcu dok ne pljusnemo u nešto što nas prisili promijeniti smjer.“
Naslonila se na obližnji zid…bila je tako nestabilna na nogama,osjećala se tako slabo kao da neće moći podnijeti novi nalet boli…u principu ona je bila sretna osoba,ali uvijek je pokušavala što više dati drugima i učiniti sve najboljim što može…u njenom slučaju to je bio veliki nedostatak jer je uvijek bila nezadovoljna…njezini snovi su se mijenjali brzinom munje jer čim bi uspjela zadovoljiti jedan,započinjala je drugi i tako unedogled…kad bi katkad i imala osjećaj da je nešto izmaklo kontroli,počela bi proklinjati sebe,bližnje,a i boga…nije htjela gubiti vrijeme,uvijek je htjela da sve bude po njenim pravilima…i bila je uvjerena da joj je dodijeljena zla sudbina jer nikad ništa nije bilo onako kako je ona željela…dani su prolazili,a s njima je raslo i njeno nezadovoljstvo….
A onda..onda je doznala da boluje od teške bolesti..da su joj dani odbrojeni…svaki tren je bio presudni,svaki tren je mogao bit onaj zadnji…pomisao da će se tako brzo ugasiti nečiji život bila je veoma bolna…a onda je pokazala koliko u tom biću ima snage,koliko ima vjere i nade…sve oni ispunjeni snovi su sada bili iza nje,sve one želje su se poput vjetra rasplinule zrakom…sve ona putovanja,novac,poslovi,sve joj više nije ništa predstavljalo,željela je samo jedno:ŽIVOT…
I tom grčevitom pokušaju održavanja na životu,toliko se promijenila da nisam vjerovala da je to ona ista osoba..počela je uživati u onim “beznačajnim“ stvarima..viđala sam je kako promatra nebo i more…kako je oraspoloži osmijeh djece ili pak činjenica da na ovom svijetu ima tako dobrih ljudi…svima je govorila koliko joj znače..pisala je pjesme,crtala portrete …htjela je ostaviti svoj trag,trag koji pokazuje da je nekad i ona hodala ovim svijetom….mada,znam, da njen najveći trag je zapisan u našim srcima i to ne može nitko oduzeti i tu zaborav neće nikad prevladati.
Ona je dobila opomenu,dobila je priliku za promjenu,a ja još gajim nadu da će ozdraviti…znam,da je dovoljno jaka da pređe preko ove teške bolesti...ali se opet dio mene boli da je njena sudbina u rukama neke više sile…
Koliko često mi zaboravimo reći drugima da nam je stalo do njih,da ih volimo..uvijek se suzdržavamo nečega…a da nam je sutra posljednji dan?!bili se samo otišli bez rastanka s voljenim osobama…vjerojatno ne bi smo..pa što nas onda koči?!