keltski horoskop...
HRAST (10. lipnja – 7. srpnja)
Hrast je sveto keltsko drvo koje simbolizira istinu. Na deblima hrasta su rezbarili krug koji ga je trebalo štiti od udara groma. To je drvo predstavljao iskušenja u životu čovjeka, koja ga dovode do njegove biti. Vrata napravljena od hrastovine štitila su od ulaska zla u kuću
Osobe rođene u znaku Hrasta su hrabre, odlučne i odgovorne. Lako privlače druge i inspiriraju ih. Ostaju mirne kad im se dogodi neki problem i koncentriraju se na njegovo rješavanje. Optimisti su i kažu istinu u svakoj situaciji, bez obzira kakve bile posljedice. No ponekad im nedostaje diskretnosti i vole poduzimati riskantne korake na financijskom planu.
Vole filozofirati i velikodušni su prijatelji, ali ponekad vole pretjerivati. Imaju istančan osjećaj za fair play. No kad se radi o pitanjima srca – mogu biti vrlo naivni kad nekome vjeruju. Veliku pozornost pridaju moralu, a za voljenu osobu često postavljaju visoke standarde koje je teško doseći.
predložak: Anna Mortis
slika: Anna Mortis
the wayfarer ....nastavak.....
Kako sad to!? U nevjerici sam i kroz glavu mi prolaze svi silni turniri borbe šakama koje sam prošao, turniri mačevanja gdje sam uspio osvojiti nešto novaca i titulu, i krvave borbe u arenama gdje sam izvukao živu glavu i pobjeđivao. A sada bespomoćno ležim, čekajući da lik samo trzne svojim zglobom i presiječe mi vrat??
Pod mojom rukom se osjeti suha zemlja... prašina... mogu je zgrabiti, ali samo kad bih mogao pomaknuti ruku i baciti mu prašinu u lice.... Mogao bih! Lik samo sjedi na meni, trznuti ću kukovima taman toliko da mi se ruka oslobodi... Samo da njemu u međuvremenu ne trzne ruka i presiječe meni vrat. Moram probati, neću ovako otići! Ne ovako bespomoćno i sramotno u klinču...
Uzimam dah kao da mi je zadnji i zabacujem se cijelim tijelom, kako bih samo malo uspio osloboditi ruku...
Uspijeva mi! U žaru uzbuđenja bacam prašinu sa zemlje koju sam zgrabio rukom, liku prema glavi, što ga je zaslijepilo te se krenuo hvatati rukom za oči i sad bez ravnoteže tetura prema meni na što odgovaram urlikom i bacam se na njega, koliko sam širok i dugačak.
Kako je spodoba pala na pod, čuo sam kako zbog udarca izlijeće njen zrak iz pluća, i jedva dolazi do novog uzdaha. Kako sam ja sad bio na njoj, ushićeno sam uzviknuo ''Ha, kako se stvari promijen......''
Ali nisam stigao ni izgovoriti zadnju riječ do kraja, kadli taj fantom učini pokret sličan onome koji je mene izvukao iz klinča, i baci me ponovno na zemlju... Ovoga puta sam ležao trbuhom prema zemlji i licem prema dolje. Kako bi stvar bila sramotnija, zgazio je moju glavu nogom, čvrsto držeći kako se nebih mogao pomaknuti. Uz to osjetim hladnu oštricu, stisnutu na moja leđa.
''Tko si ti!?!?'' Uzviknu fantom nekim čudnim glasom, koji ne priliči muškarcu...
''Tko sam ja?!? Ja bih tebe mogao isto pitati! Ja sam samo putnik, i tu sam zastao prespavati, kad sam vidio da ti dol... Nije važno tko sam ja lopove! Ti si došao i kopao po mojoj naprtnjači! Pljačkati si me htio! Pusti mi glavu pa da to riješimo kao muškarci, svatko sa mačem u ruci!''
Na moje iznenađenje, fantom, ili kako sam mislio, bandit, pusti moju glavu i počne se histerično smijati.... Užasnut sam se okrenuo prema njemu, i onako prestravljenog lica, koje je bilo prekrito prašinom u koju me je noga gurala, pogledah prema njemu..
Spodoba se smijala i konačno krenula skidati stari strunuti plašt sa glave....
Nešto me presjeklo u grudima... Bio je to moj ponos. Ponos koji se prepolovio na pola kada sam vidio tko se skrivao ispod plašta..
''Ti... ...ti si žena!!!!'' Uzviknuo sam ljutito i u nevjerici..
''Hahahahahaha... Vidim da prepoznaješ kojega sam spola, hajde barem ti to bolje ide nego boriti se.''
Htio sam izreći nešto, ali riječi su mi se plele, lomile nadasve na jeziku, bio sam ljut, ljut na nju, ljut na sebe! Pa Bogova mi, borio sam se sa čovjekom duplo većim od mene i pobijedio....
Nisam nalazio logiku u cijeloj situaciji...
''Hajde što se sada duriš, DA, žena te pobijedila, ti ponosni ratniče. Ali ako ti je utjeha, još se nikad nisam borila s nekim tko je toliko dugo izdržao.. Čak sam te precijenila i uspio si me nadjačati u trenu. Ali samo u TRENU Hahahaha!''
Imala je pravo.. bio sam nemoćan kao ždrijebe koje pokušava hodati, i tetura prema majci tražeći sigurnost....
''Slušaj, ja sam tu u prolazu. Vidjela sam vatru u daljini pa sam krenula prema njoj. Kada sam došla nisam tu nikoga našla, pa sam mislila da te nešto dočepalo, zato sam odlučila pogledati u naprtnjaču..''
Da....Možda sam se malo lošije ovoga puta borio, ali prepoznajem laž nadaleko..
''Ne laži ženo, vidiš i sama da je vatra svježe zapaljena, a skrovište je dosta dobro, i u blizini nema baš opasnih beštija, osim tvora kojeg sam vidio nedaleko, a i pitanje je dali je sposoban zgrabiti me, jer čim me uvidio, pobjegao je.''
Hajde da te sad čujem gujo lažljiva, mislio sam u sebi ne spuštajući pogled s nje.
''Dobro, imaš pravo, nisam to mislila, došla sam s namjerom da pojedem nešto... 4 dana hodam ovom zemljom, i nisam uspjela ništa uloviti... Gladna sam kao polarna lisica. Ali nisam te našla tu u tome trenu, a nisam bila strpljiva i pričekala da se vratiš.... Stvarno sam jako gladna.''
Polako sam ustajao i skupljao strijele koje su mi se rasule pri skoku na nju, i mač koji je ležao obavijen prašinom od pada.
Moj kameni i ljutiti pogled koji je bio uperen prema njoj je omekšano... Pa dobro, imam još samo malo mesa koje sam mislio smazati za doručak... A što ću jesti ujutro??? Ah kvragu i sve, nije mi srce od kamena. A i žena mi se činila u neku ruku dragom. HA! Dragom... Skršila me kao suho granje, i to dva puta. Bila je sve samo ne draga u tom trenu prema meni.
''Hajde sjedni, ostalo mi je nešto mesa, kruha i vode. Nadam se da imaš jake zube, kruh je već nejestivo tvrd. Ali to je sve što imam, i dat ću ti to samo ako ostaneš tu da sutra zajedno probamo nešto uloviti.''
Kako sam joj to rekao, oči su joj se raširile, i smiješak joj je banuo na lice.
''Naravno!!! U dvoje ćemo sigurno uloviti nešto!''
Nisam glup, naravno da postoji mogućnost da će me ujutro opljačkati i zbrisati. Ubiti me neće, jer je to mogla već dva puta zaredom napraviti. Ali tako je dugo prošlo od kad sam zadnji puta komunicirao sa čovjekom. Ovo druženje će mi dobro doći.
Sjeli smo pored vatre i pružio sam joj krpom zamotano jelo. Jela je kao da nije hranu pola stoljeća vidjela. Onaj kamen od kruha je jela kao da je maslac.... Meso je nestalo u trenu, a zatim je i ostatak kruha dokrajčila. Popila je vode, i uzdahnula.
''Hvala ti, skoro sam zaboravila kako se jede...i što pričaš ti, kruh je baš bio dobar. hahaha
''Sjetio sam se da mi je ostalo još malo duhana. Mislio sam da je prigoda, i zapalio sam ga, kako bi razgovor bio opušteniji.. Izvadio sam lulu koju sam dobio od djeda dok sam još bio maleno dijete makar tada nisam znao što je to. Utabao sam ostatak duhana unutra i zapalio.
Naravno da nisam zaboravio da mi je prije nešto malo vremena gurala nogom glavu u prašinu na tlu. To me izjedalo, i sama pomisao na to mi je dodatno slamala, moj već ionako slomljen, ponos.
Tko je ona, gdje se naučila tako boriti, odakle je.. To je samo dio pitanja koje mi je strujilo kroz glavu.
Mjesec je sjao, nebo je bilo čisto poput rijeke, a vatra koja je plamtjela pokraj nas je grijala, i bliještilana oštrici mača kojega sam u međuvremenu uzeo čistiti i brusiti.
Ona je krenula prva pričati. Rekla je da je izdaleka............
...the wayfarer ...
Neka ptica cvrkuće... Vrijeme je da se probudim i krenem dalje, ali ne da mi se.. tko zna koliko je još udaljen najbliže selo na koje ću nabasati i zaraditi koju paru, i štogod hrane... Hajde ustaj. Hajde dosta je bilo...
Otvaram oči, i kako okrećem glavu ka nebu, zasljepljuje me popodnevna zraka sunca koja se probija kroz krošnju ovog drveta pod kojim ležim. Gledam oko sebe i ne vidim u udaljenom horizontu ništa osim zelenih livada, pokojeg drveta sa bujnom krošnjom, i pokoju omanju stijenu.
No vrijeme je da se krene, ovo lijepo mjestašce nije dobra lokacija da se provede noć.. Preotvoreno je, i lako mi se može netko.. ..ili nešto prišuljati kriomice, a to ne bih volio.. Dižem se i sežem za rukavicama od brušene slonove kože koje sam osvojio u jednoj lokalnoj tuči, gdje su ulozi bili novci ili dragocjenosti. Uh, tada me zadnji, i najjaći protivnik fino natukao po rebrima... Zaboli me još dan danas kad se sjetim toga...A čeljust me boljela još 8 noći kasnije.
. . .Ali neka, jer bilo je vrijedno ovih rukavica.
Kako sam posegao za opasačem od mačevih korica, primjetio sam kako mi je kopča pukla na njemu. Kako ću sada dovraga, nositi ga cijelo vrijeme u ruci? Ma, ajde. Može biti i gore, a malo takve tjelovježbe mi neće škoditi.
Zašto mi plašt nije tu na grani gdje sam ga objesio!? ..Ah eno ga malo dalje, prosut po travi.. Mora da je vjetar zapuhao doh sam spavao i srušio ga s drveta gdje se provjetravao. Pogledam ka luku i strijelama... Jedan, dva, tri...Pet strijela. Morat ću paziti na što i kako ih trošim. Hajdemo i s time na jedno rame.
Hmm još samo naprtnjaču na drugo rame i spreman sam. Ho-ruk! Malo je poteža, ali dok ne kupim neku mulu da mi nosi stvari, morat ću se pretvarati da sam ja mula. U naprtnjači imam neke dragocjenosti koje mi ne trebaju, ali zato će drugi ljudi biti spremni na zamjenu za njih. Jednu frulu koju koristim kada želim odmoriti tijelo i opustiti um, kruh star dva tjedna i neznam zašto ga još navlačim samnom, i nešto malo suhog mesa. Oskudno, a gladan sam. Možda danas ulovim nekog zeca ili sisavca koji će poslužiti za večeru. A možda i ne... Nisam jeo normalno dva dana
Krećem dalje na put i ostavljam iza sebe nepoznato drvo gdje sam se uspio odmoriti na četvrt dana. Krajolik je malo oskudan, stvarno nema ništa osim par drveća i pokoje stijene. A barem ovdje priroda ne izgleda žedno. Trava je dosta zelena.... Mora da je u blizini neki izvor vode, ili potok.
Nakon još četvrt dana hodanja dolazim do vrha jednog brežuljka gdje mi vidik dopušta pogled na malo dalji horizont. Hmm.. Neznam koliko je udaljeno najbliže obivalište ljudi, a sunce je skoro zašlo... Trebao bih se stacionirati i polako upaliti vatru.
Na vrhu drugog brda se nazire jedna stijena u obliku male spilje. Ma bit će dobro za noćas, bolje ovo nego kad nekad nisam imao ikakvog skrovišta na vidiku, i gdje sam morao probdijeti noć sa strahom da me neka beštija ne raskomada.
Dolazim polako do te stijene i zavlačim se ispod. Na putu sam skupio suhoga lišća i pokupio par grana koje su bezživotno visile ispod jednog drveta. Taman za odličnu vatricu.
Paleći vatru sa još ono malo kremena što mi je ostalo, pred očima mi se prikaže uspomena oca i majku... Sjetio sam se kako su me kao djete izveli u šumu, kako bi me otac naučio loviti. Kasnije bi sjeli svi oko vatre, i uživali u fino pečenom mesu.... Joj bogova mu! Sad sam samo više gladan! A opet nisam naišao na neku divljač....
Kvragu, izgleda da mi je za večeru opet suho meso. I kameni kruh naravno.
Pojeo sam pola od ostalog mesa, a kruh, režući ga o oštricu mača, jedva nekako sažvakao... Čak je i bio dobrog okusa, i kada ga se dobro navlaži ustima, čak i omekne. Zalio to sve vodom iz kožnog mjehura, zavalio se nazad o stijenu i sad gledam u vatru. Oči mi polako postaju teške... čak mi i vatra bježi dok gledam u nju.. Čekaj, vatra mi bježi? Trznuo sam se iz polusna... Pa to je druga vatra! Zapravo je to čovjek sa bakljom i dolazi prema meni. Ah kvragu, šta sad, taman sam skoro zaspao. Neznam tko je, i što želi... Najbolje da se sklonim.
Grabim mač u ruke, a ostatak ostavljam ispred vatre na podu, kako bih zaokupio tog noćnog šetaoca, dok ga ne procijenim skrivajući se.
Kriomice se sklanjam iza stijene, i lagano penjem uz nju, zapravo gmižem uz nju, kako bih mogao zaskočiti čovjeka u slučaju da ne dolazi s najboljim namjerama...Čujem ga, sve je bliže, Srce mi počinje lupati toliko jako, da imam osjećaj da će ga on čuti... Evo ga. Ipred vatre je sada, čujem mu korake. Dolazi do naprtnjače i počinje mi kopati po njoj. Ahh znao sam da je neki lopov. Sad je idealan čas za zasjedu. Skočiti ću na njega i ošamutiti ga, bolje nego ubiti, tek onda neću znati što je htio od mene.
Izvirujući sve više sa vrha stijene, i dižući se na noge, uviđam da spodoba nosi razderani plašt, koji me spriječava da mu ugledam lice. Sežem za mačem i vadim ga iz korica te skačem na njega sa namjerom da ga udarim drškom po glavi.... Ali nekad se sreća preokrene, i jednostavno ti se krene rugati...
Ah kvragu! Lik me primjetio, i u dijeliću sekunde se izmakao,te je moj let pretvorio u pad.... Zagnjurio sam licem po zemlji, gutajući prašinu i komadiće zemlje... Zapanjen se pokušavam brzo okrenuti na leđa, ali prekasno.. Lik je skočio na mene, te mi udarcem noge izbija mač iz ruke.. Počinjem se hrvati sa njime i zadajem mu par udaraca, na što lik čini neke meni neshvatljive pokrete tijelom i u trenu me uspijeva savinuti kao vruće željezo i blokira mi ruke i noge....Bogova mi!...Nemogu se pomaknuti! Gledam u njega, ali ne vidim mu dobro lice zbog plašta na glavi, samo oči koje odsijavaju od razbuktale vatre.. Srce mi više ne kuca, već lupa od straha, jer se stvarno ne mogu pomaknuti zbog načina na koji me uhvatio! Odjednom lik poseže rukom iza leđa te vadi bodež koji se sjaji od vatre koja gori iza njega.... Naslanja mi bodež na vrat.... O bogovi, što sad?...